Najteži period njegove karijere bili su ratni mjeseci u opkoljenom Bihaću, kada je svakodnevno obilazio teško ranjene pacijente na kućnom liječenju, dok je poslijeratni rad u laboratoriji Doma zdravlja obilježio mir, kolegijalnost i posebno blizak odnos s djecom i roditeljima.
Tokom 1993. i 1994. godine bio je jedan od medicinara zaduženih za ranjene koji nisu mogli ostati u bolnici. Njegov rejon obuhvatao je područje bihaćkih naselja od Poliklinike preko Prekounja, Brklje, Željezničke stanice, Malog Luga pa sve do Založja. Kada više nije bilo guma ni prevoza, obilazio ih je pješice, nerijetko prelazeći 20 do 30 kilometara dnevno.
– Granate padaju, meci frcaju, ljudi viču s prozora da se sklonim. Ali ako se sklonim, niko neće dobiti pomoć. Nikad nisam potrčao. Ako je suđeno desiće se – prisjeća se Husein.
U sjećanju mu je ostao i pacijent s gasnom gangrenom, teškom infekcijom iz koje se malo ko izvukao.
– Bio je sav u ranama i sa krastama. Dva sata sam ga čistio i brijao da mogu pravilno previjati. Kad je otišao na kontrolu, doktor mu je rekao da se to upravo tako trebalo uraditi. Tada sam znao da će preživjeti – kaže Mahmutović.
Teško mu pada i sjećanje na izbjeglice koje su 1992. godine preko okupiranih dijelova Hrvatske stigle do Gate, iscrpljeni, bosi i ranjeni.
– Bili smo s njima cijeli dan. To su slike koje te prate cijeli život. – govori Mahmutović.
Uprkos stalnim napadima na grad, nijedan pacijent kojeg je zbrinjavao nije vraćen u bolnicu zbog komplikacija. Svako previjanje radio je pažljivo, bez žurbe i, kako kaže – kao da radi na vlastitoj rani.
Nakon rata vraća se u mirniji ritam, radeći u laboratoriji Doma zdravlja Bihać. Taj period opisuje kao najljepši u karijeri, zbog kolektiva, atmosfere i zahvalnih pacijenata.
– Laboratorij je bio kao porodica. Sve se radilo brzo i profesionalno, ali s osmijehom. Tu sam se najbolje osjećao. – kaže.
Posebno mu je bio drag rad s djecom, koja su, kako kaže, u njemu vidjela smirenu i pouzdanu osobu.
– Roditelji su mi znali reći kako me dijete prepoznaje po rukama, i da samo kod mene ne plače. To su najljepše riječi. – dodaje.
Iako je u penziji već nekoliko godina, i dalje ga prepoznaju na ulici. Nekadašnji pacijenti prilaze mu sa osmijehom, poneki sa suzama, a mnogi s riječima zahvalnosti.
– Zaustave me i pitaju se sjećam li ih se. A ja se sjećam skoro svih. Ovaj posao te nauči da pamtiš ljude. To je najveća nagrada. – kaže Husein Mahmutović.
Njegov rad, i u ratu i u miru, ostao je upamćen kao primjer posvećenosti medicini, ali prije svega — čovjeku.
(Vijesti.ba / FENA)