Nikada nije krila da je imala lijepo djetinjstvo, ali i da je kao djevojčica radila i pomagala roditeljima u poljoprivrednim poslovima.
Iako bi se neke njene kolegice toga stidjele, Aleksandra ističe da joj je život na selu i rad od malih nogu pokazao šta je prava životna vrijednost.
“Zahvalna sam Bogu što je tako. Kada pogledam današnju omladinu, posebno neke tatine sinove koji ništa teže nisu podigli od kašike, pa poslije očekuješ da budu dobri ljudi. Ne može biti dobar čovjek ako mu je sve dato na gotovo“, rekla je za Grand i dodala:
“Ništa nisam dobila na gotovo, za sve sam se borila, uz podršku roditelja. Kada pogledam širu sliku, sve sam zapravo postigla svojim trudom”.
Pjevati je počela još u osnovnoj školi, ali je, uprkos obavezama, bila odlučna da uspije i ostvari muzičku karijeru.
“Sa 11 godina sam počela da pjevam. Tata je vozio brata i mene na nastupe i čekao nas. Uvijek sam voljela muziku i ništa mi nije bilo teško. Bilo je lijepih trenutaka, ali i napornih — posebno kad bih radila vikendom, pa u ponedjeljak morala rano u školu. Ipak, i učitelji i nastavnici su imali razumijevanja“, ispričala je.
Otkrila je i da se od dvadesete godine sama borila da izgradi ime na estradi.
“Od 20. godine sam sama krenula u borbu. Nekad se zapitam — šta će meni muškarac kad sve mogu sama? To me je ojačalo, naučilo da cijenim svaki trud. Oni koji sve dobiju servirano ne znaju cijeniti ni jedan dinar”, kazala je.
(Vijesti.ba)