U tišini njenog doma, među uredno složenim knjigama i požutjelim uspomenama s generacijama učenika, Slavica Vuković govori mirno, sabrano, glasom koji kao da i danas nosi toplinu učionice.
Cijeli radni vijek provela je u prosvjeti, a životna priča ove 80-godišnje profesorice otkriva svu složenost jedne epohe, grada i jednog poziva koji je oblikovao nebrojene mlade ljude.
Iako je rođena u vihoru Drugog svjetskog rata, nosi vrlo lijepe trenutke i uspomene iz djetinjstva. Rano je ostala bez biološkog oca. Majka se preudala kada je Slavica imala osam godina, a čovjek koji je ušao u njihov život, Franjo Ilić, postao je mnogo više od očinske figure.
– Za mene riječ “oćuh” ne postoji. Da postoji ljepše ime od “tata”, ja bih ga njemu dala. – kaže Slavica Vuković, profesorica jezika i književnosti u penziji.
U Bihaću je odrasla i završila osnovnu školu. U vrijeme kada su mnogi išli u gimnaziju, ona je poslušala vlastiti osjećaj i upisala učiteljsku školu.
– Možda sam prvi put osjetila poziv baš kroz profesore koji su predavali s toliko strasti. – prisjeća se.
Najviše su na nju utjecali filozof Sveto Gačić i profesor književnosti Mehmed Džanić. Uz njih je zavoljela čitanje i razumjela snagu riječi.
Studirala je hrvatsko-srpski jezik i južnoslavenske književnosti, a drugi joj je predmet bila filozofija. Sjeća se generacija koje je učila — i onih koje su nju učile o životu. Pamti predanost pojedinih profesora, karta geografije postavljena na tablu, ruke koje pokazuju rudnike, rijeke, granice. Pamti bliskost s učenicama koje su joj ostale prijateljice do danas. A pamti i krajiški prkos, koji se ponekad ispoljavao baš na času lektire.
– Djeca nikad ne vole ono što im je propisano kao neka vrsta obaveze. Čak su mi znali reći “Profesorice, mogu li ne čitati ovo, ali ću pročitati nešto drugo pa da razgovaramo o tome”. I prihvatila bih prijedlog jer važno je da čitaju, bilo šta što otvara dušu – priča profesorica Slavica.
Jednog je učenika prozvala “prkos cvijet”. Do danas pamti njegovu izjavu “Pročitat ću iz inata.” Bila je to, govori, najljepša vrsta prkosa.
Disciplina je, dodaje, bila odraz mentaliteta i naglog plamena koji brzo splasne. Ali većina djece bila je, kaže, topla, vrijedna, dobronamjerna.
– Nisu svi Krajišnici isti, ali imaju srce koje se prepozna. – ističe profesorica Slavica.
O tome koliko društvo oblikuje školu, a koliko škola društvo? Slavica kratko zastane i pažljivo bira riječi.
– Mislim da je nastavni plan danas romantičniji od stvarnosti. Ali ta romantika, ta ljudskost, ima moć. Često veću nego što mislimo. Ako se dobro usađuje, može pobijediti i kriminal i korupciju. Može probuditi dobro. – smatra profesorica.
Ipak, vjeruje da društvo danas jače utječe na mlade.
– Oni vide da u društvu nema utočišta. Zato odlaze. Tamo je kruh sa sedam kora, ali je korica ipak pravednije raspodijeljena nego ovdje. – doda je.
Iako je bilo teških momenata u karijeri, napustiti profesiju nikada nije poželjela.
– Bila sam nekad umorna, iscrpljena. Ali kad uđem u učionicu i vidim učenike, sve zaboravim. – uz osmijeh priča Slavica
Za generacije učitelja koje tek ulaze u učionice među djecu, ima jasnu poruku.
– Prosvjeta je, kaže latinska izreka, “kazna bogova”. Ali to je kazna koja se pretvara u veličanstveno dobro djelo. Vi spasavate stotine mladih ljudi. – poručuje.
A bivšim učenicima, kojih je na hiljade širom svijeta ima poručiti samo jedno:
– Bili ste mi svjetlo ovog svijeta. Širite to svjetlo, jer bez domovine i bez identiteta čovjek ne postoji. – ističe profesorica Slavica
Tokom karijere nagrađivana je više puta: među najuspješnijim ženama BiH u oblasti obrazovanja, dobitnica Zlatnog prstena i plakete Enesa Sivca, zahvalnica Grada Bihaća, priznanja “Unskih smaragda”. Vodila je radionice o miru, gubitku i prevladavanju trauma, i neumorno promovirala literarni rad mladih.
Ali kada se sve sabere, kaže da je najvažnije — ono što ostaje u ljudima.
(Vijesti.ba)