Obrenović, koji se barem trudio ponašati kao da je u njemu proradila oficirska čast, u jednom trenutku, opisujući 16. juli 1995. godine na Baljkovici i proboj srebreničke kolone, rekao da je u ratu učestvovao od 1991. i borbi u Borovom Selu, u Hrvatskoj, do onih pred Banjom Lukom 1995. godine, ali da nikad ništa slično tome nije vidio. Takav napad, takvu odlučnost, takve vukove – parafraziram – nikada i nigdje nije vidio.
Izmrcvarena i poslije pet dana doslovnog marširanja kroz smrt, grupa od nekoliko stotina pripadnika Armije Republike BiH iz Srebrenice, uz pomoć tek jedne grupe dobrovoljaca koju je sakupio Naser Orić, uspjela je u onome o čemu Drugi korpus nije smio ni da sanja tri i po godine: probila liniju na Baljkovici i omogućila preostaloj šačici civila da izađu. Umjesto da nakon toga jedinice Drugog korpusa zaposjednu liniju, ili se barem pobrinu da bude otvorena dovoljno dugo, odlučeno je da se dopusti Srbima da ponovo zaposjednu liniju 24 sata kasnije. Zbog te odluke izgubljene su dodatne vjerovatno hiljade života, ljudi koji su ponovo ostali odsječeni od slobodne teritorije i narednih mjeseci doslovno bili lovina.
Bilo je to svjedočenje, iz najnevjerovatnijeg ugla, koje mi je otvorilo oči, potpuno nove i drugačije oči za moju braću, rodbinu, prijatelje. I to je bio trenutak kada sam počeo da žalim i nikad neću prežaliti što tada nisam bio s njima i ostavio svoj život tu, na tom mjestu, tog 16. jula, na vrhuncu jedne epopeje nad kojom danas vlada potpuna tišina.
Tišina o kojoj govorim nije potrebna nama koji smo “prešli”. Tišina je u jednom trenutku bila potrebna našem narodu. Nismo mi sebe proglasili žrtvama. Vi ste nas proglasili žrtvama, jer je vama tako bilo lakše. I danas je. Ali, ne samo to: u činu proglašenja žrtvom implicitan je zahtjev za savršenom žrtvom. Bez ljudskih mana. Bez stvarnosti. Žrtva postoji samo tokom čina imenovanja žrtvom i nikad prije ili poslije. Žrtva je tu da bude počašćena vašom pažnjom i priznanjem. Žrtva je tu da od vas čuje šta joj/mu se dogodilo.
Neki od ljudi koji su bili na Baljkovici 1995. godine su moji rođaci i komšije. Ustvari većina onih koji su bili u Srebrenici, a preživjeli pad. Neki od njih su danas i moje komšije u Voljavici. “Prešli” iz Srebrenice, “obukli se” i put Krajine: jedan od njih je bio pred Hambarinama kod Prijedora, kada je naređeno primirje. Drugi se “ćerao” s “Tigrovima” oko Ključa. Neki drugi su opet izginuli ili preživjeli u rovovima ARBiH na Majevici. Treći stigli i do Sarajeva i Desete brdske brigade Prvog korpusa ARBiH. Ali je većina njih, kada su ih “skinuli”, kolokvijalno kazano, pritegla opanke i s porodicama se vratila u ruševne ili neizgrađene kuće, štale, bilo šta i doslovno s livade ponovo započeli život. Neki od njih su odgojili djecu tu, na doslovno dvjesta metara od Drine. Neki su, poslije izvjesnog vremena, odustali. Ali, svi su, doslovno svi, preuzeli odgovornost za vlastite živote i sudbine. Samo je našem narodu trebalo da budemo žrtve. Tako je bilo jeftinije. Tako je bilo komotnije.
Žrtve se, naime, ne moraju humanizirati. O njima se ne mora ništa naučiti. Nota bene, Srebrenica, događaji u i oko Srebrenice od 1992. do 1995. godine, nisu ni danas, čak ni tamo gdje “mi” donosimo odluke, nastavna jedinica u kurikulumima u osnovnim i srednjim školama. Žrtve nemaju majke i očeve, djecu. Žrtve su primatelji humanitarne ili budžetske pomoći. Onoliko koliko im se “odreže”. Oni sami ne mogu prosuditi šta im i koliko treba.
Ne vidimo to samo mi. To vide i neprijatelji. I ponašaju se shodno tome. Njihovi nasrtaji na nas i danas su refleksija uvjerenja da naši sunarodnici neće uraditi ništa da stanu u našu zaštitu. Da je, gledano iz Lukavca, recimo, Zvornik inostranstvo. Da je nekome iz Travnika istočna Bosna danas “istočna Republika Srpska”, a ne vitalni dio njegove zemlje. Nemojte da se lažemo. Lakše ćemo se suočiti sa stvarnošću kad se prestanemo lagati. To je jedini način, ustvari, da počnemo rješavati probleme u sadašnjosti i budućnosti, umjesto davno zaboravljene ili izgubljene bitke iz prošlosti.
Kada smo u julu 1995. godine doslovno izašli iz šume, niko nam nije vjerovao. Sve smo morali da dokažemo. Povjerujte nam barem sada. Ne bojimo se mi srebreničkog popa ili načelnika Srebrenice. Smijurija. Ni rulje koju oni organizuju. Ni blizu. I oni dobro znaju šta mogu, a šta ne. Ne bojimo se mi njih. I oni to znaju. Ako išta, oni se boje nas, i boje se našeg uspravnog hoda u istočnoj Bosni. Jer mi svojim avlijama, njivama i cestama hodamo uspravno. Kao što su nam i djedovi hodali. Ali, moramo znati da nismo sami. I da nas ne gledate kao žrtve, nego kao sebi ravne, jednake, ljude, sunarodnike, a ne nekoga ko treba vašu milostinju. To “tamo”, to gdje mi živimo, to nije inostranstvo, to je Bosna. Najtvrđa.
(Vijesti.ba)