Karabegović je među prvim sportistima koji su se u Bihaću počeli baviti kajakom, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je taj sport tek stizao na naše prostore.
– Kajak je tada bio nešto novo, nepoznato, ali nas je privukla Una. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sami smo izrađivali čamce, trenirali bez mnogo opreme, ali s ogromnim entuzijazmom – prisjeća se Karabegović.
S vremenom su se pojavila i prva takmičenja, najprije lokalna, a potom i republička, na kojima su bihaćki kajakaši ostvarivali zapažene rezultate.
– Putovali smo na Drinu, Vrbas, Savu, a nerijetko i na međunarodna takmičenja. Bilo je naporno, ali osjećaj kada pređeš cilj i čuješ aplauz publike – to se ne zaboravlja. Naša Una bila nam je najbolji učitelj – kaže Karabegović uz osmijeh.
Kao sportista, a kasnije i profesor, Karabegović je generacijama učenika prenosio ljubav prema vodi, sportu i disciplini.
– Sport me naučio upornosti, a škola odgovornosti. To dvoje zajedno čine čovjeka. Uvijek sam učenicima govorio da ne moraju biti najbolji, ali da nikad ne odustaju – ističe Karabegović.
Radni vijek proveo je u obrazovanju, ostavljajući dubok trag među mladima s kojima je dijelio znanje i životne vrijednosti. Iako je odavno u penziji, kaže da se sjeća svakog časa i svake generacije.
– Najviše me je radovalo kada se odvijala interpretacija književnog djela, kada se nastava pretvarala u dijalog. Učenici odgovaraju, dopunjuju jedni druge, a ja izlazim iz razreda raširenih ruku, kao da su mi krila – prisjeća se profesor Karabegović
Iako u penziji već gotovo deset godina, kaže da mu to razdoblje donosi mir i zadovoljstvo, bez obaveza i rokova koji su nekad ispunjavali svaki dan.
– Nisam protestovao kad sam odlazio, nego sam osjetio olakšanje. Volio sam raditi s djecom, ali nakon četrdeset godina rada, dođe trenutak kada osjetiš da energija slabi i da treba ustupiti mjesto mlađima – dodaje profesor Karabegović
Sport je i danas važan dio njegovog života, makar samo kroz praćenje događaja. Ipak, s tugom ističe da je kajak u Bihaću izgubio nekadašnji sjaj.
– Imamo rijeku, imamo uslove, ali bez rezultata nema ni podrške. U naše vrijeme, kad smo ostvarivali uspjehe, imali smo i podršku. Danas ne znam ni ko vodi klub, ni da li se trenira – kaže Karabegović.
Njegov život obilježile su i brojne uspomene iz prosvjete. Kaže da mu najveću satisfakciju danas pružaju susreti s bivšim učenicima koji ga i dalje s poštovanjem pozdravljaju.
– To mi je dokaz da sam radio pošteno i s ljubavlju. Nisam imao afera ni incidenata, i to je moje najveće bogatstvo – ističe Karabegović.
Prisjećajući se djetinjstva, s nostalgijom govori o vremenu kada su djeca više trčala nego sjedila, kada je lopta bila važnija od telefona, a radost jednostavnija.
– Iako smo živjeli skromno, bilo je više iskrene sreće. Danas je mladima sve dostupno, ali su fizički pasivni i često zbunjeni. Roditelji ih ponekad guraju u sport s nerealnim ambicijama, misleći da će postati novi Mesi, a ne shvataju koliki je rizik i koliko je teško doći do vrha – poručuje Karabegović.
Kao čovjek koji je život proveo u školi, Karabegović naglašava važnost obrazovanja, ali i realnosti u izboru poziva.
– Danas je možda bolje biti dobar zanatlija nego imati diplomu fakulteta, jer vrijednost je u znanju i vještini, ne u papiru. Bitno je završiti nešto radi sebe, da imaš oslonac, pa šta god život donio – poručuje profesor Karabegović.
(Vijesti.ba / FENA)