Od prvih urbanističkih planova do poslijeratne obnove, život Milana Smiljanića ispisan je u temeljima, ulicama i zgradama Bihaća.
Kada bi se historija tog grada ispričala kroz njegove zgrade, mostove i kvartove, ime Milana Smiljanića bilo bi zapisano na svakoj stranici. Diplomirani inženjer arhitekture, rođen u Bosanskom Petrovcu, a Bišćanin po životu i djelu, čitav svoj radni vijek posvetio je planiranju, izgradnji i razvoju grada na Uni.
– U Bihać sam došao s roditeljima 1946. godine i od tada neprekidno živim ovdje. Osjećam se kao Bišćanin i kao Bosanac – kaže Smiljanić za Fenu, prisjećajući se vremena kada je njegov otac Ljubomir radio kao šef katastra u Bihaću.
Još kao gimnazijalac, ističe, znao je da će život posvetiti tehničkim naukama.
– U Gimnaziji sam bio jedan od najboljih matematičara i već tada sam odlučio da idem na arhitekturu – prisjeća se Smiljanić.
Odluka se pokazala sudbonosnom, Bihać je u narednim decenijama rastao i mijenjao se, a Smiljanić je bio među onima koji su ga oblikovali.
Nakon što je diplomirao 1. aprila 1970. godine, samo deset dana kasnije počeo je raditi u organima uprave općine Bihać. Već godinu poslije, osnovan je Zavod za urbanizam općine Bihać, na čijem je čelu bio upravo on.
– Najvažniji posao koji smo tada radili bio je izrada urbanističkog plana Bihaća – priča Smiljanić.
Plan je izrađen u saradnji s Urbanističkim institutom iz Hrvatske, a Smiljanić je kao arhitekta aktivno sudjelovao u svakom segmentu tog posla.
Upravo u tom periodu, sredinom 70-ih godina, Bihać je počeo dobivati konture savremenog grada.
– Tada sam dao i svoj prvi televizijski intervju, u kojem sam posebno naglasio važnost zaštite i očuvanja obala Une kroz gradsko područje – kaže Smiljanić, koji i danas s ponosom ističe da je Una bila i ostala duša Bihaća.
Početkom osamdesetih godina učestvovao je u formiranju Samoupravne interesne zajednice za komunalne djelatnosti, gdje je bio sekretar. Tu počinje realizacija jednog od ključnih infrastrukturnih projekata, izgradnje magistralne kanalizacione mreže, koja je Bihać dovela među prve gradove u BiH s potpuno riješenim sistemom odvodnje otpadnih voda.
– Sjećam se da sam upravo ja otvorio prve radove na izgradnji te mreže. To su bile godine velikih infrastrukturnih iskoraka – govori on.
Godine 1982. preuzima dužnost direktora građevinskog preduzeća “Izgradnja”, u vrijeme kada je ono bilo pred gašenjem.
– Niko u Bihaću nije htio preuzeti firmu. Ja sam razmišljao – gore ne može biti, može biti samo bolje – prisjeća se Smiljanić.
Dodaje kako je uspio zajedno sa saradnicima “Izgradnju” podići iz pepela. Firma je tada imala više od 800 radnika i bila nosilac gotovo svih većih projekata u regiji: Dom zdravlja, mljekara, stambena naselja Zimice 1 i 2, robna kuća u Cazinu, farma goveda u Kalatima i brojni drugi objekti nosili su njegov potpis i potpis “Izgradnje”.
– Danas mi je žao što ‘Izgradnje’ više nema. Rat i još više poslijeratna vlast uništili su građevinarstvo u Bihaću. Danas nemaš firmu s dvadeset radnika, a mi smo nekad imali više od osam stotina – kaže s gorčinom, ali i ponosom.
Nakon “Izgradnje” vratio se u općinske strukture, gdje je više puta obavljao dužnost direktora općinskog organa uprave za prostorno uređenje, građevinarstvo i zaštitu okoliša. Tokom rata ostao je u Bihaću, radio u podrumu općine, a jedno vrijeme bio i na ratnim položajima u rezervnoj jedinici 5. korpusa.
– Ono što me boli je što se ta jedinica više nikad ne spominje, iako je bilo poginulih i zarobljenih boraca – dodaje Smiljanić.
Poslije rata bio je rukovodilac Odjeljenja za obnovu ratom oštećenih objekata.
– Bihać je tada bio među vodećim gradovima u BiH po obnovi stambenih objekata – istaknuo je.
U narednim godinama radio je na izradi zakona o prostornom uređenju, komunalnim djelatnostima i upravljanju otpadom, te je učestvovao u radu USAID-ove radne grupe za zakon o prostornom uređenju BiH.
– Zanimljivo je i to da su me u dva navrata tražili da budem ministar prostornog uređenja. Odbio sam. Smatrao sam da mogu više doprinijeti Bihaću nego kantonu – podvlači Smiljanić.
Danas, u penziji, Smiljanić s ponosom gleda na decenije koje je proveo u službi grada. Njegov profesionalni put iscrtava Bihać – grad koji je rastao zajedno s njim, kroz nacrte, temelje i vizije.
– Kad razmišljam, gotovo trećinu radnog vijeka bio sam na čelu općinskog organa za prostorno uređenje. To je skoro dvanaest godina mog života. I ne pamtim da je iko prije ili poslije mene toliko dugo bio na toj funkciji – zaključio je Smiljanić na kraju.
(Vijesti.ba / FENA)