Udruženje ‘Srce za djecu oboljelu od raka’ već 23 godine pruža podršku djeci oboljeloj od raka i njihovim porodicama od prvog dana uspostavljanja dijagnoze maligne bolesti i dalje kroz sve faze njihove borbe, koja je zahtjevna, kompleksna i neizvjesna.
U početku to je borba za život, popraćena potpunom promjenom načina života cijele porodice. Postaje potom cjeloživotna borba za povratak kvalitetnom životnom procesu, kakav djeca i mladi zaslužuju.
Psiholog/psihoterapeut Udruženja Aldina Selimagić-Šljivo naglašava da liječenje malignih bolesti kod djece nije samo medicinski proces, borba je to koja zahtijeva ljubav, razumijevanje i zajedništvo. Kako je kazala, psiholozi, socijalni radnici i zajednica zajedno grade most između bola i nade, između bolesti i života.
S tim u vezi naglašava efikasnost psihoonkologije, naučne discipline koja se bavi psihološkim reakcijama osoba oboljelih od malignih bolesti i reakcijama članova porodice odnosno proučavanjem psiholoških, socijalnih, bihevioralnih, duhovnih i etičkih problema osoba oboljelih od malignih bolesti. U okviru toga i pedijatrijske psihoonkologija, kao posebna naučna oblast koja se intenzivno razvija.
Selimagić-Šljivo u razgovoru za Fenu podsjeća da se pedijatrijska onkologija razvija od 1948. godine u Americi, a u Federaciji BiH već 15 godina kad Udruženje ‘Srce za djecu oboljelu od raka’ kreće sa realizacijom psihosocijalne podrške djeci na intenzivnom bolničkom liječenju, njihovim roditeljima i porodicama.
Kako je kazala, vremenom ta aktivnost biva unaprijeđena i mijenjana, u skladu s potrebama oboljele djece i njihovih porodica. Nakon godina iskustva, u oblasti pružanja psihosocijalne podrške, postaje programska aktivnost Udruženja.
– Jedino smo udruženje u Federaciji BiH koje sistemski pruža podršku oboljelom djetetu i njegovoj porodici, od momenta saopštavanje dijagnoze, tokom svih faza liječenja, ali i po završetku liječenja vodeći se preporukama evropske Radne grupe za psihosocijalne aspekte u pedijatrijskoj onkologiji – kazala je.
U cilju unaprjeđenja kvaliteta psihosocijalne podrške i prepoznavanje uloge psihologa/psihoterapeuta, Udruženje je ranije ovog mjeseca okupilo u Sarajevu stručnjake iz oblasti mentalnog zdravlja iz regije (Hrvatska, Srbija, Slovenija), koji pružaju psihosocijalnu podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti na hematoonkološkim odjelima, udruženjima, roditeljskim kućama.
– Na umu nam je bilo veće uvažavanje i integracija psihoonkoloških usluga, u zdravstvene i socijalne sisteme. To je još jedna važna stvar, a može dovesti do veće dostupnosti tih usluga i bolje podrške pacijentima – kazala je.
Založili su se i za podizanje svijesti o medicinskim, psihološkim i socijalnim aspektima maligne bolesti kod djece i adolescenata, da bi se zajednica aktivno uključila u podršku.
– Djeca se osjećaju manje izolirano kad znaju da nisu sami. Podrška zajednice obuhvata sve oblike pomoći koje dolaze izvan medicinskog sistema od porodice, prijatelja, škola, nevladinih organizacija, lokalnih vlasti pa do šire javnosti – istaknula je.
Domaćin i organizator ‘Dana pedijatrijske psihoonkologije’ bilo je Udruženje ‘Srce za djecu oboljelu od raka’, uz superviziju prof. dr. Tamare Klikovac, klinička psihologinja, psihoterapeutkinja i vanredna profesorica na Odjeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u partnerstvu s Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike. Razmjenom pozitivnih praksi i iskustava stručnjaka iz regiona, sudionici ‘Dana pedijatrijske psihoonkologije’ su željeli identificirati najbolje metode i alate za pružanje podrške djeci oboljeloj od raka i njihovim porodicama, poboljšati kvalitetu usluga kroz usvajanje inovativnih pristupa, prilagođavanje metoda specifičnim potrebama djece i porodica te osiguravanje kontinuiteta podrške tokom i nakon liječenja.
Neprocjenjiv oslonac za djecu oboljelu od raka i njihove porodice je Roditeljska kuća, a u BiH djeluju dvije (Sarajevo i Tuzla). Smještena u blizini pedijatrijskih klinika, ta kuća omogućava besplatan smještaj, osnovne životne potrepštine i psihosocijalnu podršku porodicama koje dolaze iz udaljenih dijelova Bosne i Hercegovine.
– U trenucima kad se porodice suočavaju s neizvjesnošću, strahom i iscrpljujućim tretmanima, Roditeljska kuća pruža osjećaj doma, sigurnosti i zajedništva. Djeca se liječe uz prisustvo roditelja, što dokazano smanjuje stres, bol i emocionalnu izolaciju. Roditeljska kuća je dom daleko od doma – naglašava psiholog/psihoterapeut Selimagić-Šljivo, angažirana u sarajevskoj Roditeljskoj kući.
Kako je kazala, psihološka podrška djeci tokom liječenja ima dugoročne efekte. Pravovremena psihološka intervencija smanjuje rizik od razvoja trajnih emocionalnih smetnji, pomaže u očuvanju kvalitete života tokom i nakon liječenja i jača otpornost djeteta i porodice, olakšava reintegraciju u svakodnevni život.
U terminalnoj fazi bolesti, fokus se preusmjerava na palijativnu njegu – brigu koja ne liječi, već olakšava. U tom periodu, psihološka podrška postaje još važnija. Djetetu treba omogućiti dostojanstven oproštaj, a porodici prostor za tugu, razumijevanje i pripremu za gubitak. Nakon gubitka, proces žalovanja je dug i bolan. Psiholozi, grupe za podršku i zajednica trebaju pomoći roditeljima da pronađu smisao, da se izraze i da nastave živjeti s uspomenom, a ne samo s gubitkom.
– Imamo i grupu podrške za tugujuće porodice, gdje se nekoliko puta godišnje održi terapijska seansa psihološke podrške za porodice koje su izgubile dijete usljed borbe sa malignom bolesti. Naš program uključuje grupne radionice podrške za tugujuće roditelje, ali i individualni pristup kroz posjete nakon gubitka. Oblici podrške su grupne sesije sa psihoterapeutima, individualne posjete porodicama nakon gubitka, siguran prostor za emocije koje često nemaju gdje da budu izrečene, povezivanje sa drugim roditeljima koji prolaze kroz sličan proces. Naš zadatak je da budemo tu – ne da govorimo, već da slušamo. Ne da brišemo bol, već da je nosimo zajedno – istaknula je u razgovoru za Fenu psiholog/psihoterapeut Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka Aldina Selimagić-Šljivo.
(Vijesti.ba / FENA)