Kad je Vladimir Putin u septembru 2022. godine najavio ‘djelomičnu mobilizaciju’, stotine hiljada muškaraca pozvane su u rat. Mnogi su vjerovali da neće ići u borbu: obećano im je da će stražariti u skladištima, obavljati pozadinske zadatke i vratiti se kući nakon nekoliko mjeseci.
Tri godine kasnije mobilizacija nije formalno okončana, a oni koji su odvedeni ostali su na ratištu – iscrpljeni, povrijeđeni i ogorčeni.
‘Rekli su nam da ćemo šest mjeseci čuvati skladišta na granici. A mi idioti povjerovali u to. Sad samo želim živ doći kući. Nisam patriot i ne želim osvajati Ukrajinu. Malo je patriota – svi žele kući’, sažeo je svoje iskustvo bivši policajac, piše Meduza.
Frustracija, osjećaj izdaje i očaj prožimaju razgovore u privatnim grupnim chatovima do kojih su došli novinari nezavisnog portala Verstka. Vojnici govore o iscrpljenosti, gladi, lošem naoružanju i osjećaju da preživljavaju ‘ruski rulet’.
‘Ko, dovraga, želi sjediti u blatu, gladan i bez vode, s kalašnjikovom starim 40 godina, dok te pokušavaju ubiti dronovima?’ kaže jedan od njih, prenosi tportal.hr.
Prema podacima projekta Mediazona i BBC-ja, potvrđen je identitet oko 15.000 poginulih mobilizovanih vojnika. Prava brojka, uvjereni su sagovornici, puno je veća.
Ucjene umjesto ugovora
Mnogi su na ratištu natjerani da potpišu ugovore na neodređeno s Ministarstvom odbrane. Metoda je jednostavna: ili potpiši ili ideš u juriš, u kojem su šanse za preživljavanje minimalne.
‘Svi koji nisu potpisali poslani su na juriš kod Malinovke. Većina je mrtva. Ja sam potpisao da me ne bace u mlin za meso’, kaže bivši vozač minibusa.
Ipak, ima i onih koji se još opiru, nadajući se da će bez ugovora jednog dana biti pušteni.
Bijeg kao jedina logika
U brigadama vlada tihi protest: dezerterstvo, odbijanje komandi i pokušaji skrivanja. Čak i oni zaduženi da hvataju bjegunce razumiju ih.
‘Ljudi shvaćaju da im život prolazi. Djeca odrastaju bez njih, brakovi pucaju. Tuga, neizvjesnost i beznađe rade svoje’, rekao je jedan od vojnika.
Posebno je izražen bijes prema društvu koje ih je zaboravilo. Vojnici tvrde da su postali ‘nevidljivi’ i da ih vlasti ne spominju, a civili ignorišu.
‘Državu, realno, boli briga. Žive kao da se ništa ne događa. Shvatiš to kad odeš na dopust – niko ne pita ništa, samo piju.’
Neki priznaju da su izgubili prijatelje, pa i osjećaj pripadnosti društvu. U početku su njihove porodice protestvovale i tražile rok za demobilizaciju. Danas vlada muk.
‘Možda je vrijeme da opet dignemo glas. Dok ih se ne podsjeti, niko neće ništa napraviti.’
Osjećaj izdaje nije rezervisan samo za vlast ili sunarodnjake – pogađa čak i porodice koje, kako kažu, ‘više ne žele slušati’.
Rat bez kraja i razloga
Iako službeno nisu otpušteni, mnogi više ni ne znaju za što se bore. Neki bi ‘vratili sve i dali ostavke’, drugi priželjkuju povlačenje do Dnipra i ‘trajni rat uz granicu’. Treći zazivaju novu mobilizaciju i širi sukob s Evropom.
Ali, zajedničko im je nepovjerenje – prema komandantima, politici i vlastitoj državi.
Najdublja rana vidljiva je u riječima čovjeka koji je prije mobilizacije vjerovao da je patriotizam vrlina.
‘Imao sam posao, porodicu, prijatelje, volio sam svoju domovinu. Sad sam izgubio sve, i zdravlje. Shvatio sam da je danas patriotizam kažnjiv i da nas ne trebaju. Trebaju pohlepne, korumpirane i podobne. Poštenje i principi postali su opasni. Ponekad samo poželim pobjeći od ovog ludila’, rekao je on.
(Vijesti.ba)