Pomoći drugima jedan je od najbržih načina za izgradnju povjerenja na poslu. Kolega koji uvijek govori “da” postaje pouzdan partner, rješavač problema, osoba kojoj se svi obraćaju kada pritisnu rokovi. Ipak, ono što počinje kao snaga vrlo brzo može postati slabost.
Profesionalci koji su previše velikodušni s vremenom riskiraju da budu preopterećeni, zanemareni pri napredovanju i tiho ogorčeni na kulturu koju su sami pomogli stvoriti, piše Forbes.
Istina je da “da” nije uvijek znak posvećenosti. Ponekad je to znak straha. Straha da ne razočaramo druge, da ne propustimo priliku ili da ne budemo ocijenjeni kao manje posvećeni. Na kraju krajeva, malo je zaposlenika koji žele da ih se doživi kao “nepomoćne”. Ali navika da uvijek govorimo “da” nosi skrivene troškove koji mogu oblikovati karijeru više nego što većina ljudi shvata.
Zašto velikodušnost preraste u preopterećenost?
U početku, reći „da“ djeluje nagrađujuće. Kolege izražavaju zahvalnost. Menadžeri vas vide kao pouzdane. Timovi funkcionišu bolje jer vi popunjavate praznine koje drugi ostave.
S vremenom, međutim, taj obrazac stvara neujednačeno opterećenje. Posao koji je trebao biti podijeljen postaje koncentrisan na leđa istih nekoliko ljudi.
Taj disbalans rijetko je namjeran. Većina kolega ne pokušava vas iskoristiti. Oni jednostavno znaju ko će obaviti posao. Rezultat toga je da najpouzdaniji zaposlenici nose najveći teret. Ono što je počelo kao velikodušnost, postaje očekivanje.
Na kraju, to utiče na performanse. Rokovi kasne jer jedna osoba ima previše obaveza. Kreativnost opada jer nema prostora za duboko razmišljanje. Sagorijevanje se polako gradi, potaknuto frustracijom što ste uvijek vi ti koji pomažete, ali nikada oni koji napreduju.
Skrivena cijena za reputaciju
Ironično, stalno govoriti “da” ne stvara samo iscrpljenost. Može narušiti način na koji vas drugi doživljavaju. Kolege vas počnu gledati kao pomoćnika, a ne kao lidera. Menadžeri se na vas oslanjaju kada treba nešto izvršiti, ali vas zaobilaze kada treba razmišljati strateški.
Ljudi, naime, imaju tendenciju da više cijene one koji znaju postaviti granice, nego one koji sve preuzimaju na sebe.
Psiholozi to zovu “zamka kompetentnosti”. Ako ste previše dobri u pomaganju, postajete po tome prepoznatljivi. Umjesto da vas cijene zbog uvida ili kreativnosti, vide vas kao osobu koja drži stvari pod kontrolom. Iako je to vrijedan doprinos, rijetko vodi ka unapređenju.
Tu je i rizik od ogorčenosti. Kada uvijek govorite „da“, drugi mogu pomisliti da nemate vlastite prioritete. Mogu nesvjesno zaključiti da vaše vrijeme nije toliko vrijedno. Ono što je trebalo pokazati posvećenost, može dovesti do gubitka poštovanja.
Zašto “ne” gradi veći uticaj?
Možda zvuči suprotno intuiciji, ali jedna od najmoćnijih karijernih strategija je naučiti reći “ne”. To nije sebičnost – to je način da zaštitite mogućnost da date svoj maksimum. Kada postavite jasne granice, kolege počinju poštovati i vaše vrijeme i vašu procjenu.
Na kraju krajeva, selektivno „da“ ima veću težinu nego stalno „da“. Ako se odlučite pomoći samo onda kada to zaista ima smisla, vaša se podrška više cijeni. Ljudi vas tada vide kao nekoga ko zna upravljati prioritetima, a ne samo kao nekoga ko sve prima na sebe.
Postoji i efekat signaliziranja. Lideri koji znaju kad treba reći “ne” pokazuju samopouzdanje. Pokazuju da nisu uplašeni zaštititi svoj fokus. To im gradi kredibilitet i čini ih vjerovatnijim kandidatima za odgovornije uloge.
Kako postaviti granice bez narušavanja odnosa?
Izazov je u tome što odbijanje može djelovati rizično. Niko ne želi izgledati kao neko ko ne sarađuje. Ali moguće je zaštititi granice bez narušavanja odnosa. Ključ je u načinu kako odgovorite.
Jedna strategija je da jasno objasnite svoje prioritete. Umjesto da kažete direktno “ne”, možete reći:
„Želim ovome posvetiti pažnju koju zaslužuje, ali trenutno radim na drugom važnom zadatku. Možemo li ovo odgoditi za sljedeću sedmicu?“
Ovo pokazuje i poštovanje i granice.
Druga strategija je ponuditi alternativu. Usmjeravanje zahtjeva prema nekome ko je bolje pozicioniran da pomogne pokazuje da ste i dalje podrška. Zaštita vlastitog vremena ne znači ostaviti druge na cjedilu.
Na kraju, korisno je biti proaktivan. Dijeljenjem informacija o tome na čemu trenutno radite i šta realno možete preuzeti, olakšavate drugima da razumiju vaše granice. Transparentnost smanjuje nesporazume.
S vremenom, ove prakse mijenjaju način na koji vas drugi vide. Umjesto da budete osoba koja uvijek govori “da”, postajete profesionalac koji mudro bira. Ta promjena može biti presudna razlika između toga da vas cijene kao pomoćnika ili da vas prepoznaju kao lidera.
(Vijesti.ba)