Subotić je za Novinsku agenciju RS (SRNA) izjavila da je eksploziju, koja se dogodila 28. augusta 1995. godine, “izazvala mina statički aktivirana na licu mjesta ili bačena sa krova, a ne artiljerijska granata ispaljena sa srpskih položaja”.
Ovaj zločin, poznat i pod nazivom “Markale 2” jedan je od nekoliko ratnih zločina koje predstavnici vlasti u Republici Srpskoj i različiti pojedinci već godinama interpretiraju kroz tvrdnje da je Armija BiH gađala različite položaje, te da su ovi događaji iskorišteni za “odmazdu nad RS-om”.
Detektor može potvrditi da su u presudama izrečenim bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću, bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske RS-a (VRS) Ratku Mladiću te bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) VRS-a Dragomiru Miloševiću pretresna vijeća Haškog tribunala utvrdila da je granata koja je prouzrokovala ovaj zločin ispaljena s položaja VRS-a, odnosno SRK-a.
– I stručnjak za balistiku policije BiH, i tim vojnih posmatrača UN-a, i francuski tim iz sastava UNPROFOR-a, koji su izvršili početnu pretragu kratera, zaključili su da je granata doletjela iz pravca od 170 stepeni, to jest iz pravca Trebevića, što je bila teritorija koju je držao SRK – navodi se u presudi Miloševiću.
Kroz presudu je utvrđeno da su u ovom zločinu poginule 43 osobe, a najmanje 70, odnosno 75 osoba ranjeno.
Pretresno vijeće je u presudi Miloševiću neosporivo utvrdilo da se 28. augusta 1995. u 11:10 sati dogodila eksplozija u ulici Mula Mustafe Bašeskije, neposredno pred tržnicom Markale, i da su velika većina ranjenih i poginulih bili civili. Samo jedan poginuli je bio vojnik ABiH, što govori u prilog činjenici da Markale nisu bile legitimni vojni cilj.
Milošević, koji je osuđen na 29 godina zatvora, drugostepenom presudom oslobođen je optužbi za granatiranje Markala, jer je utvrđeno da se u to vrijeme nalazio na liječenju u Beogradu. Ipak, Žalbeno vijeće u njegovoj presudi nije dovodilo u pitanje činjenice u vezi sa sudjelovanjem SRK-a u granatiranju pijace.
– U ovim okolnostima, Pretresno vijeće je uvjereno da je minobacačka granata koja je pogodila ulicu u blizini tržnice Markale ispaljena sa teritorije pod kontrolom SRK-a, te da su je ispalili pripadnici SRK-a – navedeno je u Miloševićevoj presudi.
Tokom suđenja Miloševiću saslušano je 139 svjedoka. Optužba je saslušala 84 svjedoka, Odbrana 53, a Pretresno vijeće dva. U postupku protiv Miloševića uloženo je 1.411 dokaza na osnovu kojih je Vijeće donijelo zaključak kako su snage SRK-a granatirale Markale u oba incidenta na ovom mjestu – u februaru 1994. i augustu 1995.
Presudama Karadžiću i Mladiću, osuđenima na doživotni zatvor zbog, između ostalog, terorisanja stanovništva Sarajeva tokom opsade grada, utvrđene su iste činjenice o stradanju civila. Sama optužnica u Mladićevom slučaju teretila ga je da je odgovoran za ispaljivanje minobacačke granate 120 milimetara 28. augusta 1995., koja je pala u blizini Markala, te je navedeno da je vatra otvorena s Trebevića, s teritorije pod kontrolom VRS-a/SRK-a.
“Granatu su ispalili pripadnici SRK-a. U blizini pijace nije bilo vojnih objekata. Prije ovog incidenta, vlasti su stanovnicima Sarajeva bile zabranile okupljanje ili zadržavanje na javnim mjestima, a Markale su bile jedino mjesto u Sarajevu na kojem se veliki broj ljudi i dalje okupljao”, konstatiralo je Pretresno vijeće u predmetu Mladić.
U slučaju Karadžića dodatno je utvrđeno da nije tačna tvrdnja optuženog da su ovaj, ali i prvi zločin na Markalama iz februara 1994. godine, iscenirani.
Tvrdnje o greškama u vještačenju i neregistrovanoj granati
Subotić, koja je bila jedan od vještaka Odbrana na suđenjima Karadžiću i Mladiću, osim negiranja činjenica o ispaljenju granate s položaja VRS-a, bavila se i analizom vještačenja te navela da su se nalazi različitih istražilaca eksplozije drastično razlikovali.
U tekstu se navodi da su “popravljani ili izostavljani dokazi koji se nisu uklapali u teoriju o srpskoj odgovornosti”, a Subotić problematizira ugao doleta koji su istražioci utvrđivali i koji je, prema njenoj teoriji, mogao nesporno utvrditi da granata nije došla s položaja VRS-a.
U presudi Miloševiću, Vijeće navodi da ima u vidu članak koji je o ovom incidentu napisao Miroljub Vukašinović i koji je objavljen u sklopu 97. simpozijuma Vojno-tehničkog instituta Vojske Jugoslavije održanog u Beogradu. Njegovi zaključci – da je očigledno da su izmjerene vrijednosti na osnovu kojih je izračunat upadni ugao bile promijenjene i da je granata eksplodirala u statičkim uslovima – zasnovani su na analizi televizijskih snimaka. Berko Zečević je odbacio te zaključke, rekavši da su oni pogrešni zato što su zasnovani na netačnim podacima.
– Pretresno vijeće smatra da zaključci Miroljuba Vukašinovića nisu uvjerljivi i ima u vidu da su proračuni upadnog ugla koje su izvršili policija BiH, vojni posmatrači UN-a i UNPROFOR zasnovani na mjerenjima izvršenim na licu mjesta. Pretresno vijeće ne vidi nikakvog razloga da dovodi u pitanje ta mjerenja. Pored toga, Pretresno vijeće smatra da su dokazi do kojih su došli policija BiH i vojni posmatrači UN-a uvjerljivi, kao što je uvjerljiva i prva istraga UNPROFOR-a, u kojoj je konstatovano da je pravac doleta granate iznosio 170 stepeni, to jest, da je ona doletjela iz pravca planine Trebević, što je bila teritorija koju je držao SRK – navodi se u presudi.
Vijeće u predmetu Karadžić je konstatovalo da je, kroz različite istrage, posebno vojnih posmatrača UN-a, utvrđeno da oznake na granati pokazuju da je ona proizvedena u tvornici “Krušik” u Valjevu. Dodano su ukazali da serijski broj ukazuje da je granata ispitana u Srbiji pred kraj sukoba, odnosno 1994. godine, kao i preostale četiri granate koje su pale tog dana u blizini “Markala”, koje su imale sve iste oznake.
– To znači da tih pet granata 1991. godine nisu bile u arsenalu JNA, te da stoga nisu mogle biti sastavni dio naoružanja ABiH u vrijeme incidenta. Shodno tome, svih pet granata je ispalio SRK – zaključilo je Vijeće.
Subotić tvrdi i da je veliki problem istražiocima u dokazivanju bila i navodna činjenica da niko nije registrovao ni ispaljenje, ni prelet granate, iako su oko Sarajeva u to vrijeme bili postavljeni sofisticirani uređaji za registrovanje ispaljenja i preleta projektila.
U presudi Mladiću, Tribunal u Hagu naveo je da su istog dana pale još četiri granate 200-300 metara južno od pijace Markale, kod poslovnog centra UPI-ja (Ujedinjena poljoprivreda, promet i industrija) i kod zgrade BKC-a (Bosanskog kulturnog centra), prilikom čega je povrijeđeno šestero-sedmero ljudi. Utvrđeno je da je pravac doleta ovih granata bio otprilike 220 do 240 stepeni.
– S obzirom na to da su ove granate pale veoma blizu one koja je pala na pijacu Markale i da je svih pet eksplodiralo između 11:00 i 11:30 sati, Pretresno vijeće zaključuje da su te četiri granate, kao i onu koja je pogodila pijacu, ispalili pripadnici SRK-a – stoji u ovoj presudi.
Osim u ovom intervjuu, Subotić je ranije na suđenju, svjedočeći u korist Mladića, tvrdila da nije bilo moguće da eksploziju iz augusta ne snimi radar UNPROFOR-a i da se ne čuje zvuk ispaljenja, kako je tvrdilo Haško tužilaštvo. Besmislenom je nazvala tvrdnju tužilaca da se granata “podvukla ispod radarskog snopa”, te je tvrdila da su na mjestu eksplozije pronađena dva različita stabilizatora granata.
Komentarišući snimke načinjene neposredno poslije eksplozije, Subotić je prizor žrtve koja je pala preko ograde, a čiji je desni dio tijela gotovo potpuno razoren, prokomentarisala riječima: “Ta povreda nanesena je nečim što nije ni minobacački ni artiljerijski projektil”.
Osim u slučaju ovog zločina, Subotić je svjedočila i u slučaju prvog zločina na pijaci “Markale”, kada je navela da je istraga bila neprofesionalna, netačna i sa mnogo grešaka, te da je riječ o eksploziji koja je aktivirana daljinskim putem.
– Prethodno je iskopana rupa i u nju je spušten stabilizator druge granate koji je zatim zatrpan zemljom. Preko je onda stavljena mina koja je aktivirana daljinski – posvjedočila je tada Subotić.
– Zajedničko za sve ove incidente je da su projektili imali neverovatnu preciznost i eksplozije su uvek bile na mestu u čijoj blizini je bilo najviše ljudi – navela je Subotić u intervjuu, govoreći o “devet incidenata” u kojima su stradale veće grupe civila, među kojima su i “Markale 2”.
Detektor je i ranije pisao o negiranju zločina na Markalama, navodeći jasne činjenice koje je utvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
U oba ova zločina utvrđeno je, kroz haške presude, da su granate na Markale ispaljivane s položaja VRS-a, ali za ove zločine nikada niko od direktnih počinilaca nije odgovarao. Ove godine navršava se 30 godina zločina počinjenog 1995. godine, a preživjele žrtve navode da nakon tri decenije osjećaju gorčinu zbog masakra koji su preživjeli, a da nikada nisu nigdje svjedočili niti bili pozvani da ispričaju svoju priču.
(Vijesti.ba/Detektor)