U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine murali krase gradove, slave mir i suživot, te predstavljaju kreativnost mladih, dok u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine murali glorificiraju ratne zločince i diraju u bolne rane onih koji su preživjeli.
Takvi murali u javnom prostoru ne šalju samo poruku prošlosti, oni su i svojevrsna posljednja linija odbrane nazadne radikalno nacionalističke ideologije, kazao je za Fenu sociolog, filozof i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić.
Prošle sedmice u centru Banje Luke oslikan je novi mural s likom Ratka Mladića, osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i ratnih zločina. Mural je izazvao reakcije povratnika, koji zbog straha i pritisaka ne smiju prijavljivati slične incidente.
Ovaj mural, kako napominje profesor Mujkić, može da se posmatra kao primjer pokušaja da se kroz javni prostor potvrdi prisusutvo radikalno nacionalističke ideologije, uprkos tome što takvi iskazi moći zapravo odražavaju slabost u političkoj i društvenoj sferi.
– To je pokušaj da se na ilustrativan način, budući da je izloženo u javnom prostoru, pokuša skrenuti pažnja na tu ideologiju i na ciljeve za koje se zalaže takva vrsta radikalne politike – ističe on.
Samom svojom prisutnošću, murali mogu stvoriti atmosferu koja izaziva osjećaj ponosa i pripadnosti, u ovom slučaju murali prevazilaze svoju ulogu pukih ukrasa i postaju moćni katalizatori za revizioniranje historije, utječući na percepciju prostora i društvene odnose, posebno među onima koji se osjećaju ugroženi ovim sadržajem.
Mujkić naglašava da su murali više iskaz gubljenja dominatne pozicije u javnom prostoru, jer vlasti u Republici Srpskoj ne trebaju takvi iskazi moći kada je “uspješno ovladala institucijama, procedurama, medijima u jednom društvu”.
– Murali su ono što i jesu, barem prema našim zakonodavstvima jedna sramna provokacija – naglašava Mujkić.
Visoki predstavnik Valentin Inzko je u julu 2021. godine, nametnuo zabranu veličanja ratnih zločinaca ili negiranja ratnih zločina izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH.
Prema izmjenama Krivičnog zakona BiH, odobravanje, poricanje, umanjenje ili pokušaj pravdanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, kažnjavat će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Na pitanje da li veličanje ratnih zločinaca postaje kulturološko nasljeđe za mnoge mlade generacije, Mujkić odgovara da je riječ o pokušaju da se takve ličnosti prikažu kao uzor mladim generacijama.
Dodaje da je vrlo teško procijeniti koliko je to uspješno, jer živimo u dobu hiperdigitalizacije u kojem se interesi mladih brzo mijenjaju i rijetko poklapaju sa zastarjelim nacionalističkim idealima.
– Ti pokušaji predstavljaju u stvari želju da se utječe na mlade generacije da nastave, ali mislim da kako vreme odmiče da je broj sljedbenika i onih koji to shvataju ozbiljno sve manji – zaključuje.
Murali posvećeni ratnim zločincima predstavljaju strateški potez vlasti, slično kao i u Srbiji i nakon pokretanja građanskih peticija da se uklone, lokalne vlasti često ne urade ništa.
Mujkić kaže da se javni prostor koristi za označavanje teritorije i slanje poruke da je ideološka prisutnost vlati i dalje snažna, te da se teško može ukloniti.
– Mislim da je to jedna od strategija, jer naprosto nemate ništa drugo za pokazati, iza vas ne stoje odlični ekonomski i kulturni rezultati na koje bi normalan čovjek mogao biti ponosan i onda ostane to recikliranje, prežvakavanje jedne vrlo uske interpretacije prošlosti u kojem smo mi žrtve – ističe.
Pokušaj da se mobilizira stanovništvo, kao što se dešava u Srbiji, Mujkić ocjenjuje da je osuđen na propast, jer ona može biti atraktivna neko vrijeme, ali to stalno ponavljanje jasno pokazuje da nikog više ili vrlo malo ljudi to zanima.
– Dakle nikoga više ili vrlo malo ljudi više zanimaju te patriotske žalopojke Vučića, pa u analogiji mislim da će tako biti i u Republici Srpskoj – zaključuje Mujkić.
Murali ratnih zločinaca i dalje postoje u javnom prostoru, izazivaju reakcije i debate u društvu, ali njihov stvarni utjecaj na mlade i širu zajednicu ostaje neizvjesan, a njihovo postojanje otvara pitanje gdje su granice slobode izražavanja i odgovornosti vlasti.
(Vijesti.ba)