Kad je Zane Li imao devet godina, dobio je sestru – i zbog toga je njegova porodica iz malog grada na istoku Kine zapala u velike dugove.
U vrijeme kada je vrijedila stroga politika jednog djeteta, roditelji su morali platiti kaznu od 100.000 juana (oko 13.900 dolara) jer su imali drugo dijete – gotovo trostruko više od godišnjeg prihoda koji su zarađivali prodajom ribe na lokalnoj tržnici.
“Jedva smo preživljavali”, prisjeća se Li. Kao trećaš, morao je preuzeti većinu domaćinskih poslova i pomagati majci na štandu tokom školskih praznika.
Danas, s 25 godina, Li kaže da ne planira imati djecu – stav koji sve više dijeli njegova generacija i koji brine kineske vlasti dok pokušavaju spriječiti demografsku krizu koju su same stvorile, piše CNN.
Od kazni do poticaja
Desetljećima su vlasti pritiskale parove da imaju manje djece, uz velike kazne, prisilne pobačaje i sterilizacije. Danas mole mlade poput Lija da rađaju više. Prošle sedmice Kina je najavila da će roditeljima isplaćivati godišnji poticaj od 3.600 juana (500 dolara) za svako dijete do treće godine života, retroaktivno od početka godine.
No, mnogi mladi, poput Lija, smatraju da je taj iznos beznačajan. “Trošak odgoja djeteta je ogroman, a 3.600 juana godišnje ne znači ništa”, kaže Li, koji se zadužio studentskim kreditom kako bi završio magisterij zdravstvenih nauka u Pekingu.
Prema istraživanju pekinškog YuWa instituta, odgajanje djeteta do 18. godine stoji prosječno 538.000 juana (75.000 dolara) – više od šest puta BDP-a po glavi stanovnika – što Kinu čini jednom od najskupljih zemalja za odgoj djece. U Šangaju taj iznos prelazi milion juana, a u Pekingu iznosi 936.000 juana.
“Imati djecu donijelo bi samo dodatne probleme. Nisam kapitalist i moje dijete vjerovatno ne bi imalo dobar život”, kaže Li, zabrinut za svoje buduće zaposlenje i razmišlja o doktoratu.
Populacija se i dalje smanjuje
Uprkos ukidanju politike jednog djeteta 2016., dopuštanju dvoje djece, a zatim troje od 2021., stopa nataliteta i dalje pada. Broj stanovnika smanjuje se već treću godinu zaredom, a stručnjaci upozoravaju na ubrzano starenje nacije i manjak radne snage uslijed ogromne ekspanzije privrede u posljednjim desetljećima.
Novi nacionalni program dječjih podrški, vrijedan 90 milijardi juana (12,5 milijardi dolara), trebao bi pomoći 20 miliona porodica. Profesorica demografije na Yaleu, Emma Zang, kaže da to pokazuje kako vlasti sada problem smatraju hitnim i nacionalnim.
“Poruka je jasna: ne samo da vam govorimo da imate djecu, nego napokon stavljamo novac na stol”, kaže Zang. No dodaje da će učinak na stopu rađanja biti malen jer su slične mjere u Japanu i Južnoj Koreji propale.
Mnogi mladi u Kini, suočeni s nedostupnim stanovanjem, dugim radnim danima i nesigurnim poslovima, smatraju da novčani poticaji ne rješavaju duboko ukorijenjene strahove oko osnivanja porodice. “Nije stvar samo u novcu. Ljudi su iscrpljeni i zabrinuti za budućnost – za sigurnost posla, starije roditelje, društveni pritisak. Poticaji to ne mogu promijeniti”, kaže Zang.
Sjećanja na kazne
Mladi Kinezi ne zaboravljaju ironiju – vlasti koje su njihove roditelje kažnjavale zbog “nedozvoljenih” rođenja sada nude novac za djecu. Na društvenim mrežama objavljuju stare potvrde o plaćenim kaznama.
Jedna od njih je Gao iz planinskog dijela Guizhousa. Njezini roditelji, želeći sina, skrivali su kćeri kod bake kako bi mogli nastaviti pokušavati. Nakon četiri kćeri dobili su sina.
Danas, s 27 godina i životom u provinciji Jiangsu, Gao ne želi brak ni djecu. “Ako ne mogu djetetu pružiti dobre uslove, ne imati ga također je čin dobrote. Ne želim da dijete odrasta kao ja, bez prilike za bolji život”, kaže, prenosi Index.hr.
Dok je kineska privreda rasla, mladi su vjerovali da će živjeti bolje od roditelja. Danas taj optimizam nestaje. Cijene nekretnina su nedostižne, diplome više ne garantuju dobar posao, a vrijedne pozicije sve češće dobivaju ljudi s vezama. Mnogi su umorni od stalne konkurencije i odlučuju “ležati ravno” – izraz kojim se opisuje odustajanje od životne utrke, uključujući brak i djecu.
June Zhao, 29, odrasla je u pekinškoj četvrti poznatoj po intenzivnom pritisku na djecu. Od trećeg razreda imala je dodatne sate svaki vikend, a kasnije školovanje u inostranstvu i posao u finansijama nisu joj donijeli osjećaj sigurnosti. “Troškovi su preveliki, a dobit premala. Uložila sam mnogo, a dobila malo”, kaže Zhao.
S obzirom na radno vrijeme, kaže da bi jedva imala dva ili tri sata slobodno dnevno za dijete, dok mnogi rade i “996” – od 9 do 21 sat, šest dana u sedmici.
Nejednak teret za žene
Dodatno, briga o djeci u Kini uglavnom pada na žene. Zhao se sjeća kako je njezina majka uz posao morala pomagati oko škole i voditi je na instrukcije. “Žene snose mnogo veći teret i trošak od muškaraca kada je riječ o porodici”, kaže.
Komunistička partija istodobno naglašava ulogu žene kao “dobre supruge i majke”, ključne za “zdrav odgoj nove generacije”. Vlasti pozivaju žene da prihvate “ispravan pogled na brak i porodicu”.
No, kako kaže Zang, to je nerealno: “Danas su žene obrazovane, karijerno usmjerene i žele ravnopravnost. Bez podrške poput očinskog dopusta, zaštite na poslu i fleksibilnog rada, natalitet se neće povećati. Društvo trenutno ne podržava porodice, roditeljstvo izgleda kao zamka – pogotovo za žene. Dok se to ne promijeni, poticaji neće biti dovoljni.”
(Vijesti.ba)