Međutim, istraživanja sve više pokazuju da razlika između optimista i pesimista možda nije samo u stavu, već u samom načinu rada mozga.
Optimisti su na istoj “frekvenciji”
Novo istraživanje naučnika sa japanskog Univerziteta “Kobe”, objavljeno u prestižnom časopisu “Proceedings of the National Academy of Sciences” (PNAS), otkrilo je da mozgovi optimista funkcionišu na iznenađujuće usklađen način.
Kada zamišljaju budućnost, optimistični pojedinci pokazuju vrlo slične obrasce moždane aktivnosti u dijelu zaduženom za emocionalnu obradu i planiranje – medijalnom prefrontalnom korteksu (MPFC).
Nasuprot tome, mozgovi pesimista djeluju različitije i nepovezanije.
Naučnici su u studiji povukli paralelu između zaključaka svog istraživanja i slavne rečenice Lava Nikolajeviča Tolstoja sa početka knjige “Ana Karenjina”: “Sve sretne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način.”
Na sličan način, pišu istraživači, “svi optimisti nalik su jedni drugima, dok svaki pesimist razmišlja o budućnosti na svoj način”.
Prvi autor studije, psiholog i neuronaučnik Kuniaki Janagisava, kaže da “optimisti kao da koriste zajednički neurološki okvir za organizovanje svojih misli o budućnosti, što vjerojatno odražava sličan stil mentalne obrade, a ne identične misli”.
“Bukvalno su na istoj talasnoj dužini”, dodaje on.
Snimanje optimizma i pesimizma
Istraživanje je obuhvatilo 87 učesnika koji su najprije ispunili psihološki upitnik za mjerenje optimizma, a potom učestvovali u skeniranju mozga funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI).
Tokom snimanja zamoljeni su da zamišljaju različite moguće scenarije iz svoje budućnosti – pozitivne, neutralne i negativne, uključujući i teme povezane sa smrću.
Cilj je bio otkriti kako njihov mozak reaguje na različite emocionalne predodžbe o budućnosti.
Optimisti bolje razlikuju pozitivne i negativne događaje
Rezultati su otkrili da mozgovi optimista pokazuju ujednačene obrasce, ali i veću sposobnost razlikovanja između pozitivnih i negativnih događaja.
Ta razlika nije izražena kod pesimista, što može upućivati na emocionalnu zbrku ili manju otpornost na stres.
Janagisava sugeriše da takva “čišća” emocionalna obrada možda optimistima pomaže da ostanu psihološki otporni jer negativne scenarije percipiraju na apstraktniji i manje konkretan način.
“To ne znači da optimisti zamišljaju istu budućnost, već da njihovi mozgovi na sličan način strukturiraju pozitivne i negativne informacije. Dakle, ne misle isto – ali razmišljaju na sličan način”, pojasnio je Janagisava.
Moguća objašnjenja razlike
Nameće se pitanje zašto su reakcije pesimista toliko različite od reakcija optimista. Prema jednoj teoriji pesimisti imaju širi raspon briga i doživljavaju budućnost kroz različitije emocionalne filtere.
Druga mogućnost, navodi Janagisava, jeste da optimisti dijele zajednički okvir društveno prihvaćenih ciljeva i vrijednosti – nešto od čega se pesimisti možda osjećaju otuđenima, zbog ličnih uvjerenja, trauma ili socijalnih iskustava.
Naučnici zaključuju da optimisti možda zaista ne samo da vide čašu napola punu – već imaju mozgove koji znaju kako je održati punom.
Optimizam ne iskrivljuje stvarnost
Profesorica Liza Bortoloti, filozof sa britanskog Univerziteta u Birmingemu, komentarisala je da ovo otkriće dodatno potvrđuje kako optimizam ne mora biti oblik iluzije.
“Optimizam ne iskrivljuje stvarnost, već mijenja način na koji ona utiče na nas,” rekla je ona.
Prema njenom mišljenju, dokle god pozitivan pogled motiviše osobu da teži ostvarenju ciljeva, on može biti korisna strategija. Ali, upozorava da neće biti djelotvoran ako osobu učini nespremnom za izazove.
Ne treba izmišljati pilulu za sreću
Profesor Srećko Gajović, neuronaučnik sa Biomedicinskog istraživačkog središta Šalata (BIMIS) Medicinskog fakulteta u Zagrebu, smatra da ova studija pokazuje snagu današnjih tehnologija snimanja mozga, ali i matematičke analize dobijenih podataka.
“Ako bismo prihvatili ovakvo snimanje kao biološki biljeg kako mozak obrađuje ono što nazivamo optimizmom, to znači da bismo mogli mjeriti individualnu razinu optimizma. Ovo bi omogućilo zamisliti društvenu ili medicinsku intervenciju kojom bi osobe postajale ‘više’ optimistične”, kaže Gajović.
Premda na prvi pogled može izgledati privlačno uzeti “pilulu” za optimizam i povisiti kvalitetu života i povećati nivo zdravlja, to je jednako toliko i zastrašujuće.
“Shvaćanje optimizma kao pozitivnog svojstva osobe, a pesimizma kao negativnog svojstva, vrlo je dvojbeno”, kaže on.
Naprotiv, studija to veže sa sretnim i nesretnim porodicama, povlačeći paralelu da su “optimistične” slike mozga uvijek iste, dok su “pesimistične” na različite načine izobličene.
Ovo nametanje standarda kako bi se neko trebao osjećati i ponašati, čak i kakav bi mozak trebao imati, ukazuje na budućnost u kojoj na “sličnoj frekvenciji” sa sebi sličnima proizvodimo pozitivne osjećaje.
Optimizam time postaje zadano stanje, a čovječanstvo je tu pozvano u borbu protiv kako “negativnih” ličnih svojstava, tako i “negativnih” mozgova, prenosi Index.
“Zaključio bih ovo ipak u maniru optimista, da bi nas ovakva ozbiljna istraživanja trebala više zabavljati nego zabrinjavati, kako bi se nakon ljetnih odmora svi vratili u svoje sredine puni optimizma potrebnog za nove radne pobjede”, poručio je Gajović.
(Vijesti.ba)