I opet sami, u tišini bijelih nišana, tridesetu godinu zaredom oživljavamo svoju bol…
Ovako je počeo tekst potpredsjednik RS-a Ćamil Duraković nakon današnje komemoracije žrtvama genocida u Srebrenici.
Osvrt Durakovića prenosimo u cjelosti.
“A živa je – daleko življa od ovog grada koji je 11. jula 1995. godine ubijen pred očima cijelog svijeta. Ubijen je, ali živi kao sijedi starac kojem su oduzeli sve što je ikada imao, a on opet, vođen čistom dušom i iskrenim emocijama, dostojanstveno, u svojoj oronuloj kućici na kraju sela, dočekuje svakog gosta koji razumije njegovu bol.
Delegacije smo ispratili, gostima se zahvalili a sada, sami sa svojim nišanima, budimo uspomene i dopuštamo da nas emocije savladaju – a ja sam svoje, prije 30 godina, zakopao u najdaljim djelićima svoje duše i nikada ih nikome nisam ispričao. Ali i one žive i svakim danom me podsjećaju da je hiljadama dječaka, onih koji su imali ludu sreću, kakav sam i sam bio, u jednom danu, pred očima cijelog svijeta, oduzeto djetinjstvo, uništen život i ubijena mladost.
Na današnji dan, prije trideset godina, zadnji put sam vidio daidžu Asima i njegovog sina Amira. Imao sam šesnaest godina i o mojoj sudbini – o tome da li sam dovoljno mlad da budem dijete koje će sa majkom otići na Potočare ili sam dovoljno star, da u koloni muškaraca, preko šuma kojima nikada nisam hodio idem na slobodnu teritoriju o kojoj su svi pričali a o kojoj ništa nisam znao, odlučivali su moji stariji rođaci. Daidža Reuf i Asim.
Nema vremena za razmišljanje, pa je odluka brzo pala. Nažalost, daidža Asim i njegov sin Amir su otišli prema Potočarima, a ja sam zajedno sa daidžom Reufom i njegovim sinovima Alijom i Asimom krenuo preko šume – danas, niko od mojih rođaka koji su se tog 11. jula 1995. godine toliko brinuli o meni i za mene, nije živ. Ubijeni su… a meni će zauvijek u sjećanju ostati urezan pogled daidže Reufa kojim kao da mi je, u onoj agoniji kada tražimo šta ćemo ponijeti i šta bi nam na tom putu u nepoznato trebalo, poručio da više razmišlja o tome gdje će sa mnom, nego sa svojim sinovima.
U Šušnjarima zatičemo kolonu – hiljade muškaraca, a ja kao da sam sam na svijetu, pa u onoj gužvi, strahu i agoniji lutam okolo pa sretoh rođaka Muhameda i njegovog oca Izeta. Muhamed je bio s bataljonom policije a kada je krenula kolona, odjednom nekako bez ikakvog cilja krenuh s njima. Izgubih trag daidže Reufa i njegovog sina Asima. Drugog sina daidže Reufa, Aliju, ću sresti sutradan. I nikada više.
Prve ubijene smo vidjeli odmah ispod Buljima – zavlada panika a rođak Muhamed mi dade vreću za spavanje i sok u prahu. Meni ostala mala pogača što mi je nena Mejra spremila na polasku i „Ikar“ narezak. Začusmo prve pucnjeve dole u potoku, a ja u tom paklu iz kojeg izlaza ne vidim, izgubih trag rođaka Muhameda i Izeta. Hiljade muškaraca a ja sam. Ne vidim nikog poznatog i tako u toj samoći, okružen drugim, jednako samim i uplašenim muškarcima i dječacima, dođoh do Kamenice iznad Kravice. I tu mi sjećanje postaje mutno. Kao da je vrijeme stalo. Kao da se život zamrznuo.
Galama. Vriska. Bacam se na zemlju. Pucnjevi. I odjednom sve utihne. Nakon nekoliko trenutaka čujem glasove. Neko nekoga doziva. Ljudi traže jedni druge. Opipam tijelo da vidim jesam li živ. Jedni se predaju, drugi se grupišu i nastavljaju dalje. Nailazim na komšiju Muhameda Begića koji kaže da je Almir Begić, njegov rođak, teško ranjen i da ga treba nositi. Ponijeli smo ga u ćebetu, Nedžad, Muhamed i ja. Bili su tu još neki ljudi. Pred zoru se spustismo u dolinu ispod Kamenice. Vidim blijedo Almirovo lice, opipam mu vrat, ne kuca arterija. Mrtav.
Govorim Muhamedu šta vidim i šta se dešava, a on neće da ostavi Almira pa kroz plač kaže: ”Pojest će ga gavranovi“.
Preživio sam. Ni sam ne znam kako – ali jesam, no hiljade drugih nisu.
I već sada smo, opet, kao i 11. jula 1995. godine zaboravljeni od svih. Srebrenica umire. Gasi se kao i život ovog sijedog starca s početka priče a mi, preživjeli, polako padamo u zaborav i ostajemo sami da se borimo sa demonima sličnim onim iz jula 1995. godine”, stoji u tekstu Durakovića.
(Vijesti.ba)