“Danas se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici – planskog i organizovanog ubistva više od 8.000 muškaraca i dječaka u julu 1995. godine, u i oko grada Srebrenice u Bosni i Hercegovini (BiH). Ovo je vrijeme za razmišljanje o strahotama koje su se desile u Srebrenici – ali i vrijeme za razmatranje koraka koje države moraju poduzeti da bi locirale i identifikovale žrtve takvih zločina.
Postoje važni pouci iz dugog i teškog procesa suočavanja sa genocidom u Srebrenici koji mogu imati utjecaj na događaje koji se danas dešavaju – na primjer u Gazi, Ukrajini, Jemenu, Siriji i drugim mjestima.
U Srebrenici su mnogi ubice vjerovali da će njihove radnje biti zaklonjene maglom rata. Ali magla rata se digla – dovoljno da se otvori mogućnost da niko, čak ni šef države, nema dovoljnu pravnu ili političku zaštitu da djeluje nekažnjeno.
Isti sudski proces koji je doveo ratne zločince pred pravdu nakon sukoba na prostoru bivše Jugoslavije mora se nastaviti primjenjivati na one koji danas čine ratne zločine.
Kada smo prije gotovo tri decenije počeli zajedno raditi sa porodicama nestalih, koje su se često udruživale preko etničkih, nacionalnih i vjerskih linija od Srebrenice do Beograda, izgledi za prevazilaženje političkih prepreka da se dođe do istine i ostvari neka pravda su bili mali.
Ali pravda ima način da odlučno krene naprijed – čak i ako je to sporo.
U jesen 1995. godine, počinioci genocida u Srebrenici pokušali su prikriti dokaze onoga što su uradili, koristeći buldožere da uklone ljudske ostatke iz masovnih grobnica i ponovo ih sahrane u sekundarne i tercijarne grobnice udaljene kilometrima od mjesta zločina.
To je potom uslijedila decenija odbrane kroz poricanje: nema tijela, nema zločina – strategija koju često koriste režimi koji prisilne nestanke koriste kao način neutralizacije protivnika.
Međutim, u slučaju Srebrenice, odbrana počinilaca se istopila kada su porodice žrtava pokrenule odlučnu i uspješnu akciju prvo da lociraju, a potom da identifikuju tijela svojih najmilijih.
Iskopavanje stotina masovnih grobnica u okviru sudskih istraga i identifikacija ostataka žrtava korištenjem DNK tehnologije omogućili su da se istina pokaže u svojoj punoj strahoti; i to je poslužilo kao osnova za privođenje počinilaca pravdi.
Godine 2000. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) počela je prikupljati DNK profile porodica nestalih na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući porodice iz Srebrenice. Korištenjem novo razvijene baze podataka, profili su upoređivani sa DNK izvađenim iz ljudskih ostataka pronađenih u masovnim i tajnim grobnicama. ICMP je napravio prvi podudaranje – 15-godišnjeg dječaka iz Srebrenice – 2001. godine. Nakon toga, broj identifikovanih osoba, ne samo iz Srebrenice već i iz cijelog regiona, povećavao se izuzetnom brzinom – i ne samo da su žrtve identifikovane: korištenjem novih tehnologija postalo je moguće povezati te žrtve sa originalnim mjestom zločina.
Više od 20.000 rođaka osoba nestalih tokom genocida u Srebrenici dostavilo je genetske uzorke i relevantne informacije o svojim nestalim najmilijima, što je omogućilo konačnu identifikaciju više od 7.000 žrtava genocida. Identifikacije se i dalje nastavljaju.
Porodice su uspješno lobirale za uspostavljanje institucija i mehanizama koji će održavati proces računanja nestalih i osiguravanja pravde za žrtve i preživjele. Prvi put u historiji, preživjele osobe – naročito žene – predvodile su pokret koji je ličnu tugu pretvorio u organizovanu, građansku akciju na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Majke srebreničkih i žepačkih enklava zajedno sa mnogim drugim organizacijama širom regiona, od kojih su mnoge predvodile žene, postale su simboli dostojanstva, otpornosti i pravde. One su prešle etničke i vjerske podjele da bi se zalagale za prava žrtava i odgovornost počinilaca. Njihova sposobnost da mobilizuju moralni autoritet pomogla je da se osigura politička pažnja i javna podrška na načine koji su nadmašili očekivanja i preoblikovali tradicionalne moći dinamike na Zapadnom Balkanu.
Otprilike 75 posto od 40.000 osoba koje su nestale tokom sukoba na Zapadnom Balkanu je pronađeno, uključujući više od 90 posto žrtava Srebrenice. Ovo ne bi bilo moguće bez vodstva, hrabrosti i odlučnosti žena preživjelih. Njihova istrajnost je rezultirala prikupljanjem, očuvanjem i prezentacijom naučnih dokaza u predmetima ratnih zločina.
Baš kao što pravda ne bi bila moguća bez aktivnog angažmana civilnog društva, isto tako ne bi bila moguća bez široke podrške nakon Hladnog rata za brzo razvijajući međunarodni poredak zasnovan na pravilima.”
(Vijesti.ba)