Francuski magazin Le Point, u članku Charlesa Serfatyja, navodi da Iranci redovno prijete zatvaranjem Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi 20 posto svjetske nafte, no lekcije iz Sueckog kanala trebale bi ih odvratiti od toga.
Magazin napominje da kroz moreuz dnevno prolazi 20 miliona barela nafte, što predstavlja petinu globalne potrošnje nafte. Cijena barela nafte porasla je za više od deset posto kada su se proširile glasine o skorom napadu te prijetnje Irana da će zatvoriti plovni put širok samo 50 kilometara, između iranske teritorije i Sultanata Oman.
Iako neki stručnjaci sumnjaju u sposobnost iranskih snaga da potpuno zatvore moreuz, činjenica da su Husi iz susjednog Jemena, koji su mnogo slabije naoružani, gotovo potpuno blokirali ulaz u Crveno more, znači da Iran može ograničiti promet kroz Hormuz.
Hormuz je jedini izlaz za naftu i ukapljeni prirodni plin iz Arapskog zaliva. Iako Saudijska Arabija ima naftovod koji se proteže od Zaliva do Crvenog mora, luke na njenoj zapadnoj obali nisu dizajnirane za transport ovako velikih količina. Stoga bi zatvaranje Hormuškog moreuza ostavilo svijet bez otprilike 20 posto naftnih isporuka, čak i ako bi se aktivirala američka polja.
Le Point podsjeća da je Egipat zatvorio Suecki kanal na devet godina nakon rata 1967. godine, tokom sukoba s Izraelom, kao oblik pritiska na međunarodnu zajednicu. Iako se očekivalo da će to izazvati potres na tržištima, iznenađenje je bilo da je cijena barela porasla za samo dva posto. Zbog niske cijene nafte, plovidba oko Afrike preko Rta dobre nade nije prouzrokovala veće štete.
Gubitnici nisu bili finansijski investitori, već države. Izrael, Jordan i Sirija, kao i Pakistan i Indija, navodno su izgubili između pet i deset posto svog BDP-a zbog pada trgovine izazvanog zatvaranjem kanala. Njihova trgovina se urušila, što je usporilo ekonomski rast sve do ponovnog otvaranja Sueckog kanala 1975. godine. Evropa nije bila značajnije pogođena ovim zatvaranjem.
Ironično, prema pisanju časopisa, glavna žrtva ove blokade bio je sam Egipat, koji je izgubio prihode od kanala, dok su se posljedice blokade odrazile na trgovinu te zemlje, zbog čega nije uspio pridobiti međunarodnu podršku protiv svog suparnika.
Iran se danas nalazi u potpuno drugačijoj situaciji od one u kojoj se nalazio Egipat 1967. godine, iako se na prvi pogled čini da je situacija slična. Zatvaranje Hormuškog moreuza bilo bi ravno ekonomskom i geopolitičkom samoubistvu. Kina bi povukla svoju podršku, a Teheran bi bio prisiljen tražiti druge, skuplje izvore energenata. Također, zalivske sile, koje bi ostale bez svojih izlaza za izvoz energenata, ujedinile bi se protiv Irana.
Na osnovu toga, iranska ekonomija, koja zavisi od moreuza i izvoza energenata, bila bi uništena. To objašnjava zašto je Teheran na kraju prihvatio primirje koje je predložio američki predsjednik Donald Trump i zadovoljio se javnim hvalisanjem, iako je bio prisiljen odustati.
Paradoksalno je da jemenski Husi, manje bogati od Irana, već nekoliko mjeseci ponavljaju egipatski pristup, navodi magazin. Njihovi napadi dronovima i piratske aktivnosti smanjili su brodski promet kroz moreuz Bab el-Mandab za 70 posto, prisiljavajući globalnu trgovinu da ponovno plovi oko Afrike.
(Vijesti.ba)