Ona je za Middle East Eye govorila o vlastitom inspirativnom životnom putu i porodičnoj historiji.
Indijski princ je 1945. godine poslao je dvije žene u manastir u Francuskoj da pronađu njegovu mladu kćerku i dovedu je k njemu.
Drugi svjetski rat je upravo završio, a Syed Sajid Hussain Ali, raja sjeverne indijske kneževine Kotwara, bio je zauzet kampanjom za nezavisnost Indije s Kongresnom strankom, piše MEE.
Međutim, sada kada je njemačka okupacija Francuske završila, želio je da njegova kćerka, koju nikada nije upoznao, bude dovedena u Indiju.
Kenize Mourad rođena je u Francuskoj 11. novembra 1939. godine kao unuka posljednjeg osmanskog sultana Murada V, kćerka osmanske princeze.
Manje od dvije godine kasnije, njena majka je umrla, a Mourad je ostavljena na brigu jednoj redovnici. Međutim, 1945. godine, ona nije stigla u Indiju. Redovnice koje su je odgajale bile su užasnute mišlju da će djevojčicu odgajati muslimanski princ i sakrile su je.
Djevojčica, koja je možda trebala odrasti na indijskom dvorskom imanju, odrastala je kao Francuskinja. “I tako je moj život bio predodređen rasizmom,” kaže Kenize Mourad, koja mi ovo priča 80 godina kasnije u Parizu.
“Redovnice su me sakrile jer nisu bile voljne da ovu simpatičnu djevojčicu daju muslimanskom ocu. Bilo je to samo zbog toga. Musliman za njih znači đavo.”
Sada, u 85. godini, Mourad, princeza po rođenju, ugledna je spisateljica s nekoliko knjiga u svom opusu i nekoć je bila glamurozna novelistkinja koja je bila u centru francuskih literarnih krugova.
Ove sedmice je primila najprestižniju nagradu u zemlji, Legiju časti, u znak priznanja za svoje pisanje.
To je veliki uspjeh, no tokom razgovora Mourad otkriva da je duboko nezadovoljna Francuskom. Zapravo, ona objašnjava da je u Parizu privremeno i sada svoju domovinu smatra Turskom.
Mourad je godinama bila de facto persona non grata u francuskim medijima. Dok su je njezini bestseleri prije redovito donosili medijsku pažnju, njezina posljednja knjiga bila je gotovo potpuno bojkotirana od strane medija. Razlog? Otvoreno iznošenje stavova o Palestini.
“Ja sam idealist,” kaže Mourad. “Borim se za Palestince i za to sam platila visoku cijenu u Francuskoj.”
Ova kraljevska osoba pisala je opširno o palestinskoj borbi protiv otuđenja i okupacije, a vlastita životna iskustva opisuje kao utjecaj na njezino zanimanje za ovo pitanje. “Iskusila sam nepravdu, samoću i siromaštvo kad sam bila mlada,” prisjeća se, “Mislim da je cijeli moj život borba za pisanje u ime obespravljenih i manjina.”
Drugi važan aspekt bio je objašnjavanje mojih zemalja porijekla, Turske i Indije, mojoj usvojenoj zemlji.
Prva Mouradova knjiga, “Pozdravi od mrtve princeze”, objavljena 1987. godine, odmah je postala hit u Francuskoj. Vrlo osobno djelo, temeljeno na četiri godine istraživanja, ispričavala je tragičnu priču o njezinoj majci, princezi Selmi, unuci sultana Murada.
Ova porodična historija Mourad fascinirala me zbog njezine povezanosti s temom o kojoj sam proveo više od godinu dana istražujući i pisajući: savezništvo između posljednjeg osmanskog kalife, Abdulmedžida II i nizaam Hyderabada, milijardera i indijskog princa.
Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, nizam je upravljao kneževinom veličine Italije u Indiji, a nakon ukidanja kalifata financijski je podržavao Abdulmedžida. Uz njegovu pomoć, bivši halif sa svojom porodicom preselio je u vilu na francuskoj rivijeri. Kći Abdulmedžida, princeza Durrushehvar, udala se za nasljednika nizama, princa Azam Jaha.
Ona je otišla živjeti u Hyderabad sa svojom rođakinjom princezom Niloufer, koja se udala za mlađeg sina nizama, princa Moazzama Jaha.
U ovim brakovima posredovao je Maulana Shaukat Ali, legenda indijske rane borbe za nezavisnost i bivši lider Caliphate Movement-a, koji je zastupao interese Osmanlijama nakon Prvog svjetskog rata. Ovo izuzetno savezništvo između osmanske i Asaf Jahi dinastije 1931. godine predstavljalo je ujedinjenje dviju velikih islamskih dinastija, zapadnog i istočnog islamskog svijeta. Princeza Durrushehvar je 1933. godine rodila sina, princa Mukarrama Jaha.
Kada su Britanci napustili Indiju 1947. godine, nizam je želio da Hyderabad postane nezavisna država, a da je to postignuto, Mukarram Jah bi bio savršeno pozicioniran da preuzme halifatsku titulu kada bi postao nizam.
U svojim istraživanjima naišla je na tajne britanske dokumente koji otkrivaju da su vlasti otkrile i prikrile Abdulmedžidove namjere za budućnost njegove loze prije nego što je umro u Parizu 1944. godine. Ali nakon što su Britanci napustili subkontinent tri godine kasnije, novostvorena Indijska Unija pripojila je Hyderabad 1948. godine, čime je definitivno okončana mogućnost toga.
U Francuskoj, kada pričate o Palestincima, kažu vam da ste terorist
Njezina knjiga Our Sacred Land: Voices of the Palestine-Israeli Conflict označila je njezin povratak novinarstvu i bila je zasnovana na putovanju koje je napravila kroz Izrael i palestinske okupirane teritorije. Bila je to zbirka svjedočanstava Palestinaca i Izraelaca i dokumentirala zločine i nepravde izraelske okupacije.
“Knjiga je bila uravnotežena,” kaže mi. “Prikazala sam Židove koji su bili heroji i pomogli Palestincima, protiv svoje vlade. Pokazala sam naseljenike koji su bili vrlo zli.” Nakon objave knjige, Mourad je bila podvrgnuta bojkotu medija.
“Prije te knjige uvijek sam bila na televiziji i moje su knjige bile u svim novinama. No nakon toga sve je stalo, čak su i moji sljedeći romani bili bojkotirani.”
Kaže da je njezin roman iz 2010. godine, In the City of Gold and Silver, uglavnom ignoriran od strane medija. Knjiga priča priču o Begum Hazrat Mahal – kraljici Awadha u Indiji, koja je pomogla izazvati veliku antikolonijalnu pobunu 1857. godine. Još uvijek se dobro prodavala, kaže, jer je bila poznata književnica.
No njezina najnovija knjiga, geopolitički triler o Pakistanu, objavljena prošle godine pod nazivom In the Land of the Pure, gotovo da nije privukla nikakvu pažnju.
“Željela sam učiniti pravdu Pakistanu. Tamo postoji vibrantno moderno društvo.” Knjiga je bila široko recenzirana u Pakistanu, ali u Francuskoj – zapravo, nije ni primijećena.
Mourad to izričito kaže: “Nitko o tome ne zna. Čak mnogi moji prijatelji ne znaju da sam je napisala.”
“Moj život je stvarno bio ranjen zbog mog stava prema Palestini.”
‘Sad više nema slobode govora’ Unatoč tome što je dobila Legiju časti, kaže da bojkot medija i dalje traje. Pretraživanje njezina imena na internetu potvrđuje to.
Mourad opisuje atmosferu cenzure u Francuskoj, ukazujući na izuzetnu zabranu svih pro-palestinskih demonstracija uvedenu nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. Antipalestinsko i antimuslimansko osjećanje mnogo je gore nego prije nekoliko desetljeća, tvrdi, a novinarstvo je u blatu.
“Čitav moj život kao književnice bio je posvećen tome da budem glas onih koji nemaju glas. Sada, većina novinara ponavlja riječi moćnih,” kaže.
Ambijent u Francuskoj postao je toliko ugušujući za Mourad da je Tursku – zemlju iz koje je njezina majka bila protjerana prije više od stoljeća – postavila kao svoj dom.
“U Francuskoj, kada pričate o Palestincima, kažu vam da ste terorist. Da ste antisemit. Zato sada živim u Turskoj,” kaže. “U Turskoj ima mnogo problema, ali nije antipalestinska, nije antimuslimanska.”
Dodal je kako žali što Francuska postaje. “To je zemlja slobode govora. Donesla je slobodno mišljenje svijetu,” kaže.
A Mourad je na kraju čvrsta u svojim uvjerenjima – i spokojna s posljedicama koje ta uvjerenja imaju na njezine knjige u Francuskoj.
“Znam da bih, kada bih napisala nešto što opravdava Izrael, opet bila u novinama,” zaključila je ona.
“Ali nikada to neću učiniti.”
(Vijesti.ba/MEE)