BiH

Ko su bile vođe otpora u Krajini i kakva je njihova sudbina (FOTO)

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +
Povjesničari su zabilježili hrabrost i patriotizam hafiza Kaukdčije, hadži Loje, Hadžijamakovića, Šemsekadića, Selmanovića i drugih. Međutim, kada su u pitanju krajiške vođe, njima se tek znaju imena, a skoro je sve ostalo obavijeno tajnom

Ovom prilikom, povodom 140. godišnjice od završetka austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, prisjećamo se onih koji su bili spremni dati sve za domovinu i koje ne bismo trebali nikad zaboraviti

Nakon što su 19. augusta 1878. austrougarske okupacione jedinice zauzele Sarajevo, general Filipović otpočeo je ubrzano da se razračunava s bosanskim rodoljubima, koji su te sudbonosne godine i na najmanji način doprinijeli odbrani naše domovine od stranog zavojevača. Krvavi su bili ti augustovski dani u cijeloj Bosni, a posebno u Sarajevu, u kom se čini da je okupator posebno pokazivao svu svoju nadmoć. Pogubljenjem najistaknutijih sarajevskih vođa otpora, poput hafiza Abdullaha ef. Kaukdčije i Muhammeda ef. Hadžijamakovića, otpor okupatoru u slobodnim dijelovima Bosne i Hercegovine još nije stao.

Na krajnjem sjeverozapadu naše domovine otpor je uveliko trajao. Mrtvi i ranjeni samo su povećavali inat naših branitelja koji su nastavili da se opiru sve do 20. oktobra. Za ovako srčan otpor i uspjeh bosanskih patriota uveliko su zaslužne i naše vođe, čijih se djela danas malo ko sjeća. Povjesničari su zabilježili hrabrost i patriotizam hafiza Kaukčije, hadži Loje, Hadžijamakovića, Šemsekadića, Selmanovića i drugih. Međutim, kada su u pitanju krajiške vođe, njima se tek znaju imena, a skoro je sve ostalo obavijeno tajnom.

PEĆIGRADSKI HEROJ: HADŽI HASAN SALKIĆ (1828–1878)

Hadži Hasan Salkić bio je jedan od tipičnih krajiških junaka 19. stoljeća. Vanjštinom se nije bitno razlikovao od običnog puka, međutim, izdvajao se od većine svojom hrabrošću i vjerskim žarom. Zbog toga je bio i cijenjen među Krajišnicima, koji su iznad svega cijenili hrabrost i privrženost islamu. Ljudi poput hadži Hasana živjeli su dostojanstveno i pošteno, posvećeni vjeri i zajednici. U ratnim i teškim vremenima postajali su junaci i vođe vrijedne svake pažnje i divljenja.

Hadži Hasan Salkić rođen je u selu Krakači kod Pećigrada. Skroman i jednostavan čovjek, težak koji živi od zemlje koju obrađuje, bez zvučnih titula i zvanja. Nisu poznati podaci o njegovom obrazovanju. Po tada ustaljenoj krajiškoj matrici, najvjerovatnije je završio mekteb, a korisna znanja skupljao je i na raznim sijelima, sohbetima i okupljanjima slušajući mudre ljude. Vjerovatno da je završio i neku od krajiških medresa iz osmanskog vremena s obzirom na to da je među Krajišnicima bio poznat i pod nazivom hodža Salkić.

Čim je neprijatelj sa zapada napao, s kojim su se Krajišnici stoljećima klali i krvili, u najzapadnijem dijelu naše domovine uzavrilo je kao u košnici. Niko nije želio da onaj koji ih stoljećima napada i pali i kojeg su bezbroj puta slomili i protjerali sa svog topraka sada bude njihov gospodar. Staro i mlado ustalo je i latilo se oružja. Okupljeni krajiški rodoljubi za vođu su izabrali hadži Hasana Salkića, jer hadži Ahmet-aga Pozderac, tada najuglednija ličnost u Beširevića nahiji, sprva nije htio pristati uz pokret protiv okupacije. Ljuti Krajišnici razletiše se na razne strane da pomognu napadnute bosanske gradove. Hadži Hasanov sin Alija, s dosta krajiških mladića, pohitao je u Sanski Most i pridružio se braniteljima Hasan-bega Čekića u pohodu na Banju Luku. Sudbina je htjela da svoj mladi život izgubi 14. augusta 1878. godine u pokušaju oslobođenja grada na Vrbasu.

Hadži Hasan skupa sa zemljakom Ibrahimom Medinelijom poveo je oko 10.000 junaka iz Bužimske i Beširevića Krajine prema Bihaću, koji je napadnut 7. septembra. Skupa s borcima koje je vodio, Salkić se opirao okupatoru sve do pada Bihaća 19. septembra 1878. godine. Ni tada nije odustao i izgubio vjeru u konačnu pobjedu nad neprijateljem. Sa svojim junacima povukao se u unutrašnjost Krajine da se zadnjim atomom snage odupre “mrskom Švabi”.

Radoslav Lopašić u djelu Bihać i Bihaćka krajina napisao je sljedeće: “Poslije predaje Bišća, sgrnu se u Pećih posljednji zatočnici krajiške slobode pod vodjami Hadži Hasanom Salkićem, Ahmedom Musićem i Ibrahimom Medinelijom. Bilo je tuj osobito Krajišnika iz Kladuše, Todorova, Bužima, Jezerskoga, Stiene i Peći, a medju njima više od tri stotine turskih nizama. Ustaše su smjerale napasti Cazin i prisiliti tamošnje žiteljstvo da se ustanku pridruži. Austrijska vojska imala je dosta muke i mnogo je krvi proteklo na obje strane, dok se ustaše u gudurah i po hribovih pećkih 6. i 7. listopada g. 1878. savladani. Svaki pedalj pećke zemlje branijahu ustaše s odličnom hrabrošću, osobito pak Kladušani, koji najdulje u borbi uztrajaše.”

Posljednji branitelji Bosne pokazali su hrabrost i odanost vrijednu divljenja. Borili su se skoro goloruki protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Znali su da je uzaludno, ali nisu odustajali dok većina njih nije izginula. Na Pećkim Brdima, prema kazivanjima savremenika tih događanja, palo je između 300 i 500 šehida. Njihovi mezari vidljivi su i danas, mada su većim dijelom porušeni i zaboravljeni. Jedan od šehitluka zove se Šehiti kod Gornje Koprivne, koji svjedoče o bespoštednoj borbi koja je ovdje vođena. U ovom mezaristanu ukopani su branitelji koji se nisu htjeli povući i predati sve dok i posljednji od njih nije poginuo. U posljednjim borbama bosanskih branitelja, koje je na Pećkim Brdima predvodio hadži Hasan Salkić, austrougarske okupacione jedinice imale su i gubitke od 258 poginulih i ranjenih vojnika, među kojima i pet oficira. Nakon što su vojnički zauzeli posljednji slobodni teritorij Bosne i Hercegovine, nova austrougarska vlast formirala je prijeki sud koji je odmah počeo s radom. Najčešće su hapšene vođe i agitatori otpora protiv agresije, dok su denuncijaciju, odnosno potkazivanje, uglavnom vršili domaći katolici.

Hasan Salkić nije se krio, a nije imao ni namjeru olahko se predati novim vlastima. Evo kako je njegovo hapšenje i posljednje trenutke života opisao Hamdija Kreševljaković u djelu Prijeki sud u Bosni i Hercegovini 1878. godine. “Nakon poraza Krajišnika, došli su ljudi Salkiću i rekli: ‘Zovu te u grad na vjeru da se predaš i neće ti ništa.’ On je odgovorio: ‘Neću se predati, ali ću ići vidjeti šta ću im!’ Spremio se, uzjahao dorata i otišao. Obukao je lijep ćurak, zamotao čalmu, pripasao ćordu i zametnuo se puškom. Bio je visok i krupan, velikih crnih očiju, crven u licu, žute brade i velikih žutih brkova. Tako ga opisuju njegovi ljudi koji su ga dobro upamtili i koji se još živo sjećaju ovog momenta. U gradu su od njeg tražili da se pokori i preda i, kad je to odbio, uhvatiše ga, svezaše i odvedoše u Bihać.”

Kreševljaković dalje nastavlja: “Za Salkićem opremljen je u zatvor u Bihać i njegov najstariji sin hadži Hajdar, koji je u borbi pomagao oca. No, kako je otac sve grijehe primio na se, pustiše mu sina. Na stratištu su hadži Hasanu svezali oči kao i svakom drugom. On je strgao zavoj s očiju, rastrgao haljine na prsima i povikao: ‘Pucajte, ovo nije kukavica da se krije od smrti!’ Jelin Kudić iz Cazina bio je također sa Salkićem osuđen na smrt, ali je pomilovan. Hadži Hasanov sin Alija poginuo je 14. kolovoza pri navali na Banju Luku i tako su iza njega ostala četiri sina: Hajdar, Osman, Muho i Sulejman; prva trojica bile su hadžije.” Ne postoje pouzdani podaci o tome gdje je pokopan hadži Hasan Salkić. Najvjerovatnije da je sahranjen u mezaristanu pored Bihaćke medrese, u kom su pokopani i ostali protivnici okupacije koje je osudio austrougarski prijeki sud.

PEĆIGRADSKI HEROJ: HADŽI IBRAHIM MEDINELIJA

Kao jedan od komandanata i glavnih agitatora otpora u Krajini bio je i hadži Ibrahim Medinelija. Osim što je bio hrabar i privržen vjeri i domovini, o ovom vrlom Krajišniku znamo veoma malo. Poznato je da je živio u Pećigradu kod Cazina, a postoje i mišljenja da je bio hodža. Ovakva tvrdnja uveliko je osnovana s obzirom na to da su skoro sve krajiške vođe otpora bile hodže, muhtari i zemljoposjednici. Prezime Medinelija ne postoji u Cazinskoj krajini, niti je evidentirano postojanje bilo koje porodice s ovim prezimenom, pa je vrlo moguće da se radi o nadimku koji su imali pojedini građani koji su se školovali ili jedno vrijeme boravili u Poslanikovom gradu Medini. Uglavnom, iz šturih izviješća u različitoj literaturi možemo sa sigurnošću tvrditi da je hadži Ibrahim Medinelija bio jedan od istaknutih protivnika okupacije i jedan od krajiških vođa koji su austrougarskim okupacionim jedinicama nanijeli najveće gubitke.

Hadži Ibrahim Medinelija posebno se istakao u borbama za Bihać, a nakon što je grad pao, zajedno s ostalim Krajišnicima, uspostavili su liniju odbrane prema Pećigradu, Bužimu, Podzvizdu, Vrnograču i Velikoj Kladuši. Nakon što su savladane i posljednje grupice branitelja, a okupacione jedinice uspostavile kontrolu nad preostalim krajiškim gradovima, počeo je raditi prijeki sud. Svi koji su bili umiješani u otpor protiv okupacije najsurovije su kažnjavani.

Hadži Ibrahim Medinelija, izbjegao je hapšenje i odvođenje pred prijeki sud. Ovaj događaj spomenuo je i Hamdija Kreševljaković u djelu Prijeki sud u Bosni i Hercegovini 1878. godine. “Isto su tako (tj. kao hadži Hasan Salkić) pozvane na predaju i druge vođe: lbrahim Medinelija iz Pećigrada i hadži Salih Mušić iz Bišća, ali oni su bili mudriji, te se nekako prokradoše do Vrnograča i skloniše se u kući Mehe i Ibre Pehlića, a odatle s Hasan-begom Čekom krišom u Petrovac. Tu se opet skloniše u kući rahmetli Omera ef. Šehića. Iz Petrovca su prebjegli u Pljevlja. Čeko se kasnije povratio u domovinu, a njih dvojica ostaviše kosti u tuđini.” Nakon što je teška srca napustio BiH i stigao u Pljevlja, hadži Ibrahim Medinelija sklonio se u Tursku, gdje je ostao do svoje smrti.

BIHAĆKI MUTESARIF: HUSEIN-BEG KARABEGOVIĆ (1840–1905)

Husein ef. Karabegović bio je potomak čuvene begovske porodice koja se doselila iz Budima u Bihać još početkom 18. stoljeća. Njegova porodica imala je zemljišne posjede u Bihaću i okolini, čiji je jedan dio naslijedio i Husein ef. Karabegović. Poznato je da je završio bihaćku ruždiju pred muderisom Hasanom ef. Ruždijom, porijeklom iz Anadolije, iz grada Nigde, koji je po okončanju svog naukovanja došao u Bihać, u kom je ostao do svoje smrti 1889. godine. Ovaj je učenjak godinama podučavao u bihaćkoj ruždiji, koja je upravo zahvaljujući njemu postala nadaleko priznata i čuvena. Među brojnim studentima posebno se isticao Husein ef. Karabegović.

Sarajevski list, u izdanju od 24. aprila 1889. godine, ovako je pisao: “Pod njegovim (Hasan ef. Ruždije) upraviteljstvom i osobitim vodstvom dobila je Ruždija bihaćka svoj veliki glas. Gdje je samo vidio darovita mladića, namah bi ga zvao u svoju ruždiju; tako je nekog mladića Huseina iz Bihaća učio revno te je mali Husein duševno tako se razvio da je još pod otomanskom vladom postao pašinim sekretarom, a sad isti Husein ef. Karabegović kao vladin podtajnik vrši svoju službu kod Zemaljske vlade u Sarajevu.”

Kako možemo zaključiti iz pisanja Sarajevskog lista, Karabegović je svoju karijeru počeo kao pašin sekretar. Poznato je da je jedno vrijeme bio i imam čuvene bihaćke džamije Fethije. Kako navodi Husnija Karabegović u djelu Begovski zemljišni posjedi u BiH od 1878–1918, Karabegović je još u osmansko doba godinama obavljao dužnost kajmekama u Bihaću. U vrijeme okupacije BiH, kao carski mutesarif, odigrao je značajnu ulogu u otporu okupatorskim snagama. Na njegov poziv građanima da se odupru okupacionim snagama, okupilo se u Bihaću i okolini oko 20.000 Krajišnika. Evo kako je to opisao Radoslav Lopašić u djelu Bihać i Bihaćka krajina. “U samom Bišću pak i u bližnjoj okolici trajala je najžešća borba od 7. do 19. rujna g. 1878. Na poziv carsko-turskoga mutesarifa u Bišću Husejna-efendi Kara Begovića digla se bila po čitavoj Krajini kuka i motika. Do 9.000 oružanih ljudi sgrnu se i poleti prama Kordunu i do Bišća; na čelu im bijahu Hadži Hasan Salkić iz Peći i Hadži Ibrahim Medinelija. Bogati Vlastelin od Cazina Hadži Ahmet-aga Pozderac postavi svoje čete naprotiv Prosičenog kamena.”

U borbama za Bihać koje su trajale trinaest dana Karabegović je sa svojim Krajišnicima i ostatkom redovne osmanske posade nanio okupatoru žestok udarac. U samo jednom danu austrijska vojska pretrpjela je 554 mrtva, ranjena i zagubljena vojnika. Ukupni su im gubici u borbama za Bihać iznosili 794 poginula, ranjena i izgubljena vojnika.

Nakon što je Bihać pao pod austrougarsku vlast, nastupili su i teški dani za glavnog vođu otpora i bivšeg mutesarifa. U gradu je formiran prijeki sud, a lokalno katoličko stanovništvo potkazivalo je sve one koji su se na bilo koji način opirali novoj vlasti. Pred nemilosrdni prijeki sud, koji je uglavnom izricao smrtne kazne, ubrzo je izišao i Husein ef. Karabegović i ostali uglednici Bihaća. “Prijeki sud osudio je na smrt trojicu Bišćana: Hasan-bega Bišćevića, Džafer‑agu Popržena i Huseina ef. Hujića, kao kolovođe otpora. Pogubljeni su u gradu i pokopani blizu medrese, dok se glavni vođa Karabegović vješto spasio svalivši krivnju na nedužnog hodžu Hujića, s kojim je imao samo zajedničko ime”, zabilježio je Hamdija Kreševljaković.

Pogubljeni Hasan-beg Biščević sin je bivšeg bihaćkog kapetana, paše i muselima Mehmed‑bega Biščevića i otac Vasif-bega Biščevića, borca za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka i bivšeg zastupnika u Bosanskom saboru. Hasan-beg Biščević bio je ugledni zemljoposjednik koji je imao velike posjede u okolini Bosanske Krupe. Imao je oko stotinu kmetovskih selišta u selima Hasanbegova Jasenica, Vranjska, Suhaja, Vojevac, Gorinja i Jasenica do sela Benakovca”, piše Kamberović.

Kako je lov okupatora na krajiške patriote jenjavao, Karabegović je stupio u službu nove vlasti. Kao kvalificiran i stručan kadar, bivši pašin sekretar i kajmekam Bihaća službuje u Zemaljskoj vladi u Sarajevu kao podtajnik sve do umirovljenja 1890. godine. Umro je u Bihaću 1905. godine. Trenutno ne raspolažemo tačnim podacima gdje je pokopan. Najvjerovatnije da je sahranjen u blizini Bihaćke medrese u mezarju Ićizar, koje je u vrijeme komunističke vladavine porušeno i pretvoreno u gradski park i šetalište.

POSLJEDNJI MUSELIM SANSKOG MOSTA: HASAN-BEG ČEKIĆ (1835–1907)

Među bosanskim braniteljima koji su ponajviše muke zadavali austrougarskim okupacionim snagama bio je Hasan-beg Čekić zvani Čeko, vlastelin iz Sanskog Mosta. Potomak je čuvenih kapetana Džisri-sanske kapetanije. Rođen je u Sanskom Mostu 1835. godine. Naslijedio je ogroman imetak. Imao je čardak u selu Kozica i druge objekte, zemljišne posjede i velik broj kmetovskih selišta. Prvi je posjedovao lađu nosivosti 30 tona, koja je služila za transport raznih roba. Hasan-beg zaslužan je za širenje današnjeg Sanskog Mosta tako što je prvi u ovom gradu podigao most 1873. godine preko rijeke Sane i izgradio cestu.

Kada je Austro-Ugarska počela okupaciju BiH, Hasan-beg nije sjedio skrštenih ruku i čekao da neprijatelj tek tako dođe i zauzme grad u kojem se rodio i čiji je bio upravitelj, odnosno muselim. Okupio je vojsku koja je brojala više od 2.000 konjanika i pješaka i krenuo na Banju Luku, koju je neprijatelj zauzeo bez borbe. U iznenadnom napadu uspio je zauzeti dio grada na Vrbasu snažno napadajući utaborenu vojsku, posadu u tvrđavi Kaštel i vojnu bolnicu. Dolaskom novih austrougarskih pojačanja s pravca Bosanske Gradiške, Hasan-beg se s braniteljima morao povući pred nadmoćnijim austrougarskim snagama.

“I kad se ustaše pod vodstvom Hasan-bega Čekića pojaviše u Banjoj Luci (14. avgusta), navališe odmah upravo na bolnicu. Bolnička kapija bila je zatvorena, te ustaške čete pucahu na prozore, ali ne ozlediše niti kojeg bolesnika, niti liječnika. Broj se njihovih četa svaki čas povećavaše. U više kolona porazdijeljeni prolazahu gradom, zaposjedoše nekoliko kuća kod tvrgje i navališe doskora na one dvije satnije utaborenih vojnika. Oko 9 sati napadoše čak i na bolničku kapiju hoteći provaliti u bolnicu. Situacija bijaše po svim cestama grada za vojnike vrlo nepovoljna. Premda se hrabro borahu i u tvrgjavi i u taboru, prijetila im je ipak opasnost, da će biti doskora natjerani u Vrbas”, piše Mihovil Mandić u djelu Povijest okupacije BiH 1878.

Okupacione snage imale su 46 mrtvih, 117 ranjenih i osam zarobljenih, dok je broj poginulih branitelja iznosio oko stotinu. Kako Hasan-beg nakon ovog poraza nije uspio okupiti ponovo jaku vojsku, austrougarske snage su 8. septembra zauzele Sanski Most. Čeko i viđenije vođe otpora morali su skloniti se na sigurno mjesto, jer je Prijeki sud koji je uspostavila komanda okupacionih snaga surovo kažnjavao svakog ko je imao i najmanje udjela u otporu.

Zajedno s vođama otpora Ibrahimom Medinelijom iz Pećigrada i hadži Salihom Mušićem iz Bihaća sklonio se u Vrnograč kod Velike Kladuše, gdje su se krili u kućama Mehe i Ibre Pehlića. Iz Vrnograča su tajno otišli u Bosanski Petrovac i sklonili se jedno vrijeme u kući Omera ef. Šehića, a odatle su otišli u Pljevlje, a potom u Tursku. Čekina porodica ostala je u Sanskom Mostu. U izbjeglištvu u Turskoj, Hasan-beg je sanjao da se vrati u rodno mjesto, a prilika za to došla je 1887. godine, kada je austrougarska vlast amnestirala učesnike otpora.

Povratkom u Sanski Most, Hasan-beg Čekić ponovo je postao najugledniji čovjek u ovom kraju, zahvaljujući činjenici da su austrougarske vlasti provele samo djelomičnu agrarnu reformu i ukidanje kmetovskog sistema. Veliki dio zemljišta i dalje je ostao u njegovom vlasništvu. Kako je bio priznat i cijenjen od naroda, na izborima koje su organizirale austrougarske lokalne vlasti 1906. godine izabran je za gradonačelnika Sanskog Mosta. Istovremeno upravljajući gradom i svojim velikim imanjem, Hasan-beg Čekić pretvarao je selo u moderan grad.

Još za vrijeme njegovog izbjeglištva, pravoslavni kmetovi, koristeći Čekino izgnanstvo i popustljivost zakona spram kršćanskog stanovništva, stali su da nasrću na njegovo ogromno imanje u namjeri da sebi pribave jedan njegov dio. Tim nečasnim radnjama stao je u kraj Hasan‑beg nakon što se vratio u rodni kraj. Jednog od svojih kmetova otjerao je s posjeda. Mržnja koja se rodila u prsima srpskih kmetova tinjala je mjesecima i samo čekala povoljan trenutak da se žeravica rasplamsa u otvoreni plamen. To se najzad i desilo jednog pazarnog dana 1907. godine. U nedjelju 13. maja na mostu koji je izgradio vlastitim sredstvima najpoznatiji Sanjanin ubijen je od ruke srpskog seljaka Vase Milivojše, koji je iznenada nasrnuo nožem na njega.

Od zadobijenih rana podlegao je dva dana kasnije. O njegovom ubistvu Sarajevski list objavio je ovu vijest: “13. maja 1907. godine na pazarni dan pravoslavni seljak Vaso Milivojša navalio je na odličnog posjednika Hasan-bega Čekića i nožem teško ranio. Na ovo ga je podgovorio Jovo Majkić, iz Kruhara, kmet Hasan-begov, jer ga je aga prije deset godina digao sa čifluka. Uzrujanje među muslimanima. 15. maja uveče podlegao beg Čekić.”

Zbog ubistva sanskog prvaka, sud je osudio na smrt Vasu Milivojšu i Jovu Majkića, koji su pogubljeni vješanjem. Mnogi smatraju kako su ubistvo Hasan-bega organizirali njegovi politički protivnici u tadašnjoj austrougarskoj vlasti koji su bili nezadovoljni njegovim političkim angažmanom. Tijelo poginulog Hasan-bega Čekića pokopano je u haremu Hamzi‑begove džamije, gdje su njegovi potomci podigli lijep i velik nišan koji se tu nalazio sve do početka agresije na Sanski Most 1992. godine.

Nakon što su zauzeli grad, pripadnici VRS i lokalni Srbi u potpunosti su uništili ovaj nišan od kojeg je ostao samo jedan dio. Hasan-begov potomak Hazim Čekić, ove godine podigao je novi nišan i postavio na mjesto gdje se i ranije nalazio. Vijest o smrti Hasan-bega Čekića radosno su primili ovdašnji pravoslavci, koji su ovog bošnjačkog velikana koji ih je i naselio u Sanski Most na svoje zemljište mrzili iz dna duše.

“Te iste 1907. godine pobunili su se protiv Hasan-bega Čekića i kmetovi u Donjoj Kozici i zaseoku Jelići i spalili njegov čardak. Na čelu pobune u Kozici bio je Trivo Spire Zečević, a poznata su imena još četverice učesnika: Ilija Babić, Božo i Lazar Bajić i Zaharije Majkić zvani Kurjak”, napisao je Branko Bokan u monografiji Sanski Most I dio. Iza Hasan-bega Čekića, kako navodi Husnija Kamberović, ostali su sinovi Husein-beg i Ali-beg, te kćerke Zuhra, udata za Rifat-bega Muratbegovića, i Nura, udata Salihbegović, koji su imali i zemljišne posjede u općinama Sanski Most i Bosanski Novi.

HADŽI AHMET-AGA POZDERAC

Kako se niko od historičara nije ozbiljnije bavio krajiškim vođama otpora okupaciji 1878. godine, danas raspolažemo siromašnom građom i malim brojem podataka koji bi nam pomogli da osvijetlimo neke dijelove njihove biografije. Za Ahmet-agu Pozderca znamo da je bio zemljoposjednik iz Cazina i da je rođen početkom 19. stoljeća. U rodnom Cazinu 1820. godine sagradio je kuću (porodična kuća Pozderaca) koja i danas postoji, a poznata je kao kuća u kojoj je rođen narodni heroj Nurija Pozderac i kuća u kojoj je u decembru 1942. godine boravio Josip Broz Tito. U prvim danima okupacije, hadži Ahmet-aga Pozderac protivio se oružanom otporu, pa su Krajišnici zbog toga za svog vođu birali hadži Hasana Salkića.

Kako je u danima koji su slijedili među Krajišnicima prihvaćen otpor okupaciji kao jedina opcija, tako je i hadži Ahmet-aga Pozderac zauzeo svoje mjesto među braniteljima. S krajiškim braniteljima uspostavio je liniju odbrane na Korani na granici monarhije kod Prosičenog kamena. Tu je sprečavao da neprijatelj prodre u Beširevića i Bužimsku krajinu i tako sleđa napadne branioce Bihaća. Kao jedan od krajiških vođa, s Ahmet-agom se spominje i neki beg Toromanović. S grupom od oko 600 boraca napao je na jedan hrvatski bataljon kako bi pomogao braniteljima Bihaća. Nakon što je uspostavljena okupacijska vlast i u ovom dijelu BiH, hadži Ahmet-aga se sklonio u rodni Cazin i izbjegao privođenje i suđenje pred okupatorskim prijekim sudom. U 283. broju lista Slovenski narod od 8. decembra Ahmet-aga se spominje kao član delegacije uglednih stanovnika BiH koja je išla u Beč na prijem kod cara Franje Josifa.

Share.